Emir sa svoje 72 godine radi kao dostavljač. Nisu oni ovo planirali. Niti se tome nadali. Ipak kažu, bez obzira na sve, sretni su jer uopće mogu raditi. Kako bi izgledao njihov život pod stare dane bez dodatnog prihoda, ne žele ni pomišljati.
Umjesto na toplom uz unuke ili na kakvom druženju i izletu, on u svojoj mirovini uživa na drugačiji način. Uživa pod navodnike, jer provoditi umirovljeničke dane čekajući na iduću dostavu koju morate odraditi i nije baš neka uživancija, pomislit će mnogi. Ali ne i Emir.
"Upalim aplikaciju, ona mi da dostavno područje i stisnem na ovo plavo i uključim se. I sad sam uključen i čekam", govori za Provjereno Emir Begović (72).
Ne fali njemu akcije, šali se, nego novca. Pa je prije tri mjeseca postao zaposleni umirovljenik. Doster. Moderan izraz kaže za penzića koji sa 72 godine života i 40 godina staža radi kao dostavljač na pola radnog vremena.
"Zato što mi je penzija mala i nije mi dostatna da mogu normalno funkcionirati da... Kak da vam kažem, da ne moram razmišljati hoću li pobjeći ako sretnem prijatelja ili ćemo otići na kavu, razumijete", kaže Begović.
"Nestao je srednji sloj"
"Nisam se nadao da će biti takva mizerija da s poštenih 36, 37 godina staža čovjek ne može sastaviti kraj s krajem. Nestao je onaj srednji sloj, ima samo visoki i niski sloj. Oni koji dobro zarađuju i primaju i mi koji radimo za crkavicu", kaže Niko Kovač.
Unatoč slavnom imenu i prezimenu, Kovač ipak dijeli neslavnu sudbinu mnogih hrvatskih umirovljenika. Uz mirovinu koja je ispod granice siromaštva uspjeh je nažalost ne uživati u njoj nego preživjeti od nje.
"Nije tajna. 2170 kuna. Jedva platim režije za kuću. Jednostavno sam prinuđen da radim dodatno da bih popravio kućni budžet", dodaje Kovač.
Posljednje tri godine i on je poput Emira, šali se, penzić u radnom odnosu. Četiri sata na dan radi kao domar u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi.
"Lijepo je to što je raznovrsan posao, zanimljiv. Kolegij je odličan, slažemo se, svi smo super, nadopunjavamo se, a djeca su tako umiljata, slatka", kaže Kovač.
Što po pitanju mirovine čeka današnje školarce, kaže ne može ni zamisliti. Baš kao što nije mogao ni to da će umirovljenici danas hranu umjesto u trgovinama i na stolovima pronalaziti ovdje. "Mnogi ljudi čak po kontejnerima kupe, traže one boce jadne, skupljaju da bi koju kunu zaradili da si poprave budžet, da kupe namirnice", kaže Kovač.
Od 1.232.601 korisnika mirovine svaki četvrti je korisnik takozvane najniže mirovine. U prosjeku na mjesec takav jedan umirovljenik na raspolaganju ima svega 1790 kuna. Daleko ispod praga razine siromaštva koji za samca u Hrvatskoj iznosi 2927 kuna.
"Jabuka 12 kuna kilogram, crveni delišes 12 kuna kilogram, zlatni delišes isto 12 kuna kilogram", kaže Kovač.
Krumpir osam, mlijeko osam, ulje 14. Rast će, kažu, cijene plina, struje.
"Jako su otišle cijene gore, supruga se svaki put žali, dođe zgrožena, veli kak sam potrošila 150 kuna, niš nisam kupila. Nevjerojatno. Ne znam dokle će to ići tako", dodaje Kovač.
Da će uskoro biti bolje, ne očekuju ni u Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Problem na koji upozoravaju godinama još uvijek je tu. Bez konkretnog rješenja.
"Mirovine stalno padaju u odnosu na plaće i udjel mirovina u plaćama u Hrvatskoj je najgori u europskoj uniji uz Irsku, znači kreće se oko 37 posto dok u ostalim i razvijenim i manje razvijenim zemljama iznosi oko 50 posto", rekao je Igor Knežević, glavni tajnik Sindikata umirovljenika Hrvatske.
Baš zato radi i Željko, također umirovljenik. Iako s druge strane štanda na tržnici - i on dijeli istu sudbinu. U osmom je desetljeću života, a otkako je u mirovini, kaže, naradio se više nego za cijelog radnog vijeka.
Nisu tako zamišljali mirovinu
"Primili smo se posla da možemo živjeti", kaže Željko Filipović, umirovljenik i prodavač na tržnici. Mirovinu nije ovako zamišljao.
Uz vlastiti OPG nekako se ipak da. Samo od mirovine od 2600 kuna i on je uvjeren, njegova bi obitelj teško preživjela. Tek nešto više od Željka ima Emir.
"Mirovina mi je tri tisuće. I od toga imam kredita, još mi je ostao kredit od zaposlenja", rekao je Begović.
Većinu je svoga radnoga vijeka proveo u tiskari, na poslu grafičara. Najviše je kaže volio slagati udžbenike iz hrvatskog jezika i to za gimnazije. Svašta je tako naučio. Ali ne i kako posao koji toliko voli nastaviti raditi i u mirovini.
"Pokušavao sam se zaposliti u struci. Gdjegod sam došao: 'stari, prestar si", kaže Begović kojeg takve riječi vrijeđaju.
I nešto što zbog promjena na tržištu rada, iseljavanja i manjka radne snage, ali i starenja stanovništva postaje izgovor koji se sve manje može čuti.
Svake godine radi sve više umirovljenika
Godine 2014. najprije je omogućeno zapošljavanje do polovice radnoga vremena korisnicima starosnih mirovina. U idućih pet godina tako je zaposleno 5514 umirovljenika.
"Mirovinska reforma 1. siječnja 2019. godine širi krug korisnika koji mogu primati mirovinu i raditi i već u prvih pet mjeseci 2019. godine taj broj koji je bio od 2014. do 2019. godine, on se udvostručuje", kaže Ivo Bulaja, zamjenik ravnatelja HZMO-a.
Jer su se nakon izmjena zakona na pola radnog vremena mogli zaposliti i korisnici prijevremenih starosnih mirovina i dugogodišnji osiguranici. Od kolovoza prošle godine zapošljavanje je omogućeno i za korisnike obiteljskih mirovina pa tako trenutačno imamo 18.676 onih koji uz mirovinu i rade.
"Pogotovo u trgovini na veliko i malo, zatim u znanstvenim, stručnim i tehničkim djelatnostima i u prerađivačkoj industriji također postoji velik interes za korisnike mirovina", dodaje Bulaja.
Interesa za dostavu danas baš i nema. Jučer je kaže Emir, bilo puno bolje.
"Do dva sata sam odradio tri narudžbe i od četiri do šest sam odradio pet narudžbi. To je znači išlo. Znači sve skupa osam narudžbi, to vam je nekih 120 kuna. I od toga sam natočio 50 kuna benzina, 70 kuna je ostalo, kaže Begović.
Radi se "na crnjaka"
Na mjesec tako zaradi od dvije do dvije i pol tisuće kuna. I kaže nije nezadovoljan.
"Zato što sam ja to radio prije u jednoj pizzeriji. Tako da sam znao otprilike o čemu se radi. Ali nisam imao ovako navigaciju i to je bila pizzerija privatna i onda smo samo za njih vozili. Na crnjaka naravno", ispričao je Begović.
Tako, kažu nam u Sindikatu umirovljenika Hrvatske, unatoč svim zakonskim reformama još uvijek radi većina umirovljenika i to mahom žena. Čuvaju djecu, pomažu u kućanstvima, rade kao spremačice, a novac bez prijave primaju na ruke.
"Prijavljeno je tek 1,5 posto hrvatskih umirovljenika, a prosjek u EU je 20-ak posto. Dok recimo u jednom Islandu to se penje i do 40 posto umirovljenika koji rade do pola radnog vremena", rekao je Knežević.
Ne možemo se uspoređivati sa nekim tko ima to jako duže vrijeme na području Europske unije, smatra Bulaja.
Ni po visini mirovina, ni po pravima, a bome ni po apsurdima koji se u sustavu ne ispravljaju.
"Svi umirovljenici koji se zaposle do pola radnog vremena oni moraju uplaćivati doprinose za zdravstveno osiguranje, dok u slučaju svog bolovanja poslodavac im mora tijekom cijelog trajanja tog bolovanja plaćati to bolovanje, čak i nakon 42 dana. U drugim slučajevima HZZO preuzima plaćanje bolovanja, no u slučaju zaposlenih umirovljenika do polovice radnog vremena dolazi do toga da poslodavac i dalje mora to plaćati zbog čega mnogi poslodavci se boje zaposliti umirovljenike", objašnjava Knežević.
No podaci za 2020. godinu ipak bi ih trebali ohrabriti, barem privatne tvrtke. Kod njih nikada nitko od umirovljenika nije išao na bolovanje dulje od 42 dana. Kod pravnih osoba pak bilo je 68 takvih slučajeva.
Dobro je za mentalno zdravlje
Rade ovo zato što moraju, ali i zato što žele. "Što se tiče mojeg mentalnog zdravlja, to je odlična stvar. Jer kontaktiraš s ljudima, nisi doma, krećeš se, u društvu si", kaže Begović.
Biti dio crne statistike i u godinama u kojima bi trebali uživati u plodovima svoga rada biti zapravo na prosjačkom štapu, nije njihov izbor. Boriti se za dostojanstvenu starost jest. I to će kažu činiti dok god mogu.
"Jednostavno ne bi mogao bit doma da ništa ne radim. Ne daj bože kakve bolesti da moram, onda bi to drugo bilo", kaže Kovač.
"Ne znam to reć, dok me zdravlje služi. Samo dok me zdravlje služi", kaže Begović kroz smijeh.
Što nas, ali i onu djecu čije školske klupe s toliko ljubavi popravlja Niko čeka jednom kada budemo penzići njihovih godina, teško je reći. Do kada ćemo morati raditi, hoće li famozna međugeneracijska solidarnost u koju se uzda naš mirovinski sustav tada biti tek relikt prošlosti ili će nekim čudom ipak biti bolje? Ne znamo. Kako bilo, možemo si samo poželjeti da u mirovinu uđemo s njihovim stavom, ne samo prema poslu nego i životu.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
ZAR I TI, SINE BRUTE?
Opasna točka
Zone ograničenja
