Ono na što mi ne želimo ni pomišljati, njima je svakodnevica: "Kad dođu mlađi ljudi, bebe, prijatelji... to ostaje za cijeli život"

Prizori su to koje rijetki vide uživo. Samo oni koji u krematoriju rade. Mjesto u kojem pojam kraj – dobiva svoje puno značenje.

Miodrag Jović, kremator, kaže kako čovjek koji ne radi takav posao ne može ni zamisliti neke takve osjećaje.

Ono o čemu mi ne želimo ni pomišljati, njima je svakodnevica. Tomislav Fratrić, pjevač, ističe kako postoje neki automatizmi koje su već prihvatili u ovom poslu, ali ne može ih nazvati rutinom.

Jedino što sigurno o životu znamo jest da svaki ima svoj početak i svoj kraj. No zašto je i sama pomisao na taj kraj toliko zastrašujuća, mnogima odbojna, pa čak i bizarna? Ovo su ljudi kojima je taj kraj - posao.

Ne mogu ne misliti o smrti

Patolozi, grobari, krematori, policajci, sudski medicinari – sve su to ljudi koji nemaju taj luksuz svakodnevno ne misliti o smrti. Svoj posao odrađuju profesionalno, često i distancirani od emocija, kažu tako - moraju. Koliko god ponekad bilo teško. Inače, ne bi ovo mogli radtii.

Docentica Monika Ulamec kaže da su ne baš tako davno ljudi umirali kod kuće i to je bio dio nekog rituala i završetka života. Svi su u tome na neki način sudjelovali, bez obzira što to nije lako.

"Ali danas u nekom našem načinu života se želimo odmaknuti od tih pokojnika i njihovih tijela, a mislim da bi nam svima bilo nekako lakše da se to prihvati kao sastavni dio života kakav god on bio. I kakav god taj kraj bio i što god on za nekoga značio", pojašnjava Ulamec, koja na Klinici za patologiju KBC-a Sestara milosrdnica, koja taj posao radi već godinama.

I sama kaže, ono što radi - nerijetko se veže isključivo uz pokojnike. No to nije posve tako. Njihov posao većinom se odnosi na žive ljude.

Kad se radi o utvrđivanju smrti, kažu, tu se uspiju izolirati od osobnosti tijela osobe koja je na stolu. Ne misle o tome tko je on bio, već utvrđuju uzrok kako bi u budućnosti drugima mogli spasiti živote.

"Kad vam dođe obitelj, s kojom vi morate razgovarati – e tad čovjek postaje čovjek. To je dio gdje vi jednostavno ne možete isključiti emocije. Svaki čovjek, svaka obitelj ima neku priču. Prilikom tog, kad oni gledaju pokojnika, obitelji mnoge to žele napraviti, i tu isto imate plača, svega, ne možete to isključiti. Tu ste običan čovjek kao i svaki drugi", pojašnjava Ante Jozić, pomoćnik obducenta.

Takav posao mnogi ljudi ne mogu ni zamisliti da rade, jer, kao i svaki, i ovaj ostavlja posljedice.

Čaša se prelije - nastaju tragovi

Psihologinja Lidija Arambašić ističe kako je sasvim sigurno da to ostavlja tragove. "Ja bih rekla mikronske, milimetarske. Dakle, malo po male kaplje u tu čašu, nešto što se zove stres u radu. Ako nemamo neke načine kojima ćemo si povremeno olakšati, onda se čaša prelije. Dakle ako kaplje, pitanje je sad filozofsko, koja kaplja prelije posljednja? Da nije bilo onih prethodnih, ni jedna ne bi prelila", pojašnjava psihologinja.

Tomislavov glas je onaj koji mnogi čuju onda kad im je najteže. U klapi u kojoj pjeva, sprovodi su jednostavno dio posla. Navikne se čovjek, kaže. No neke situacije ipak posebno su teške.

"Kad je dakle nekakav tragičan doživljaj, tipa automobilska nesreća, kad je smrt nastupila onako iznenada, i kad su djeca u pitanju. Kad dolazim na takav sprovod - izuzetno su rijetki - ali kad dolazim na takav sprovod onda se stvarno moram psihički pripremiti na nešto što ću možda vidjeti ili doživjeti", objasnio je Tomislav iz klape Leggero.

Smrt djece je jedna od onih situacija na koje se najteže ili nemoguće naviknuti. U tim trenucima, svi ovi profesionalci, ispod kuta ostaju ipak samo ljudi. Miodrag Jović pojašnjava da kad dođu mlađe osobe, bebe, prijatelji -  to ostaje cijeli život.

"Imali smo od pobačaja, od rođenja od jednog dana do 12, 13, 15 godina - obdukcije, jel", rekao je Ante Jozić, pomoćnik obducenta. Jednom mu je bilo teško u tolikoj mjeri da nije mogao napraviti obdukciju.

Nemali broj puta dogodilo se da su ovi ljudi bili u situaciji da imaju neposredan kontakt s pokojnikom kojeg su poznavali. I za to postoje pravila i procedure.

"Bilo je tu ljudi koji su preminuli i koji su meni osobno rodbina, ne bliska, ali ipak rodbina i to uvijek netko od kolega odradi", objasnila je Ulamec.

Kako se čovjek odluči na takvo zanimanje? Oni s kojima smo razgovarali, kažu – smrt im nije bila u fokusu. Posve drugačiji motivi su bili u pitanju. Docentica Ulamec je liječnica, Tomislav profesionalni pjevač. Sve oko smrti je zapravo došlo samo od sebe.

Otkad je korone - posla je više

Miodragova priča je malo drukčija - na ispraćajima je radio dugi niz godina, sam posao na krematoriju počeo se razvijati, bila je potreba za radnicima. Budući da ima potrebnu spremu za taj posao, prijavio se i zaposlio.

Ipak, na kraju dana oni su zadovoljni. Jer koliko god ponekad mučan bio taj posao, toliko je i plemenit. Jer su nekome možda ispunili posljednju želju, doznali uzrok smrti, dali sve od sebe da tužan trenutak bude dostojanstven. Vodeći računa da uz maksimalno poštovanje prema pokojniku ostanu profesionalni, a prije svega ljudi!

Pročitajte i ovo Istraga Provjerenog Nakon čudnog natječaja zemlju dobili rodbina i kućni prijatelji načelnika i predsjednika vijeća: "Naša općina izgleda neće ostati mladima, nego kumovima"

Pročitajte i ovo Otkriva Provjereno Zidovi su prekriveni mrljama fekalija, stan pun plijesni: "Samo da možemo disati normalno, spavati u svom krevetu"

"Kad ti znaš da nečije tijelo koje je završilo svoj ovozemaljski život ide u ovaj stupanj pripravnosti koji mi ovdje obavljamo – onda ti bude i drago jer znaš da si na neki način i njegovoj najužoj obitelji pružio ono što su oni htjeli, odnosno što je pokojnik sam zahtijevao", naveo je Jović.

Svi oni tvrde, posljednjih godinu dana, posla je više. Doslovno nema stajanja. Ante navodi kako rade u tri smjene, posebno za vrijeme pandemije, a inače uglavnom u dvije smjene.

Promatrajući razdoblje otkad je službeno proglašena epidemija bolesti COVID-19 u Republici Hrvatskoj, broj umrlih je sve veći. Od ožujka 2020. do studenoga 2021. porastao je za 14,8 posto u odnosu na petogodišnji prosjek za isto razdoblje, odnosno umrlih je bilo 13.474 više. "Broj umrlih se ietako povećao i mi to naravno vidimo u našem rutinskom poslu", navela je Ulamec.

Tomislav dodaje kako vrlo rijetko imaju jedan ispraćaj. Nekad ih imaju čak i pet, šest, ali prosjek je neka tri do četiri sprovoda.

Ovakva zanimanja psihički su izuzetno naporna, stresna. Zato je kažu, najvažnije odijeliti privatni od profesionalnog života. "Van posla, ja se načelno trudim uvijek da o tome ne pričam", rekao je Tomislav.

Lako je šutjeti, no što s mislima? Svim onim što i nakon posla nose sa sobom. Onima koji se bave ovakvim zanimanjima izuzetno je bitno da imaju ispušni ventil, pojašnjava nam psihologinja.

Psihologinja Arambašić pojašnjava da se ponekad moraju prisiliti to raditi. "Kad smo pod velikim stresom, ništa nam se ne da. Toliko smo umorni da nam se ne da ništa. Ali ja obično kažem ovako - ako se prisilimo napraviti nešto, makar mi se sada ne da, a znam da me inače to veseli, taj neki mikron, mali uteg na vagi ugode - kad vaga prevagne, to je dugoročno opasno", ističe psihologinja.

Znaju to dobro naši sugovornici. Tako da svaki slobodan trenutak rade upravo na sebi. I na tome da maknu misli s posla. Miodrag doma ima dva kućna ljubimca i oni su mu ispušni ventil za sve, s njima se druži i oni ga opuštaju.

"Ja osobno kad dođem kući trudim se baviti se svime drugime samo ne svojim poslom. Volim čitati, imam obitelj, dvije kćeri pa zajedno volimo provoditi vrijeme. Šetnja, isto tako sa suprugom se bavim plesom, iz hobija. Pa to nam je neki, moram priznati, ispušni ventil", objasnila je Ulamec.

Jedan od glavnih preokreta u ljudskoj civilizaciji bio je onaj u kojem su ljudi svoje pokojnike počeli pokapati. Od tada do sada, u taj se postupak s vremenom uključilo mnogo ljudi, zanimanja. Onih koji od toga žive, ali prije svega onih koji nam daju informacije što se dogodilo, oni koji nam omogućavaju da cijeli postupak prođe što mirnije, dostojanstvenije. Da pitate neko dijete što bi htjelo biti kad odraste – sumnjamo da bi spomenulo neka od ovih zanimanja. I to je posve normalno. Djeca ni ne bi trebala o tome razmišljati.

A mi odrasli? Mi bismo pak, trebali bi biti zahvalni! Što postoje oni koji - to ne samo mogu, već i žele raditi! 

Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr