"Ljudi doslovno hodaju po fekalijama. Misle da je to neki potočić..."

Pokret Otoka organizirao je prosvjed ne bi li vratio zakon o koncesijama na treće čitanje. Ručnike su prostrli na Markov trg, prosvjedovali su i diljem obale i otoka. I uspjeli su, zakon je bio povučen.

Pročitajte i ovo Provjereno donosi Ni nakon mjesec dana ne može pokopati majku jer čeka nalaz obdukcije: Iz bolnice poslali nevjerojatan odgovor Donosi Provjereno Šokantna priča iz osnovne škole otkrila velik problem s kojim živimo: Slučajeva je mnogo, a samo ih se malo otkrije

Jedanaest dana kasnije nekako je sporni prijedlog zakona opet dospio na dnevni red Sabora, reklo bi se, u tišini. Zakon je ipak izglasan, unatoč protivljenju građana i udruga, unatoč prosvjedima i aferi oko Zlatnog rata.

A ne tiče se samo pomorskog dobra već eksploatacije mineralnih sirovina, korištenja voda, gradnje, prometa – što zračnog što pomorskog, gospodarenja otpadom, do tunela i autocesta... i drugih bitnih stvari poput turizma.

"Šta treba proći još 20 godina da shvatimo da je obala malo pomalo prodana, da su plaže pod koncesijom, da ne možemo se ići kupati, za ča? Da bi samo turist moga ovdje doći i ostavit koju kunu?", govori Andrijano Nigoević iz Pokreta otoka.

Oni koji su izglasali zakon, odbili su amandman koji predlaže sudjelovanje lokalne zajednice i zainteresirane javnosti u postupcima dodjele koncesija. A pitanje je to koje se tiče svih nas – državne imovine odnosno naše djedovine.

"Sada s ovim novim zakonom, ja ne znam kako bi uopće to komentirao, de facto to znači da će firma koja nema nikakve zaposlene, ni bonitet, moći dobiti koncesiju pa ako ne bude imala novca stavit će to pod založno pravo i na kraju gdje će to završiti? U čijim rukama?", poručuje Srđan Marinić iz Društva Marjan.

Slučaj Zlatnog rata, prepoznatljivog turističkog simbola i neprocjenjive prirodne vrijednosti, digao je lokalce, ali i cijelu državu na noge.

I dok je župan uvjeravao kako je sve u redu, Bračani su prosvjedovali, održavale su se presice. Stvar je završila na stolu povjerenstva koje je utvrdilo kako je dodjela ove koncesije bila ipak protivna zakonu. Tvrtka Sport B odustala je od koncesije, a na kraju je čak i dugogodišnji župan Splitsko-dalmatinske županije dao ostavku jer, naime, stvar se odvijala tik pred izbore. Ta je koncesija spriječena, ali druge su se provukle ispod radara.

Na istoj toj županijskoj sjednici dodijeljena je koncesija za plažu Bene na Marjanu. I to sinu predsjednika Županijske skupštine, ujedno nećaku Željka Keruma. Firmi koja nema zaposlenih niti prihoda, koja je u 2016. prijavila poslovnu neaktivnost. Ali čak ni to ne bi bilo sporno da se udovoljilo koncesijskim uvjetima, tvrdi Srđan. Plaža Bene u park šumi Marjan već je neko vrijeme tema novinskih članaka. Primjerice, septička jama kada se prepuni, otječe u more.

"Ljudi hodaju doslovno po fekalijama, ne znajući da su fekalije, misleći da je nekakvi potočić", govori Marinić. A Marjan bi trebao biti trostruko zaštićen pojas – kao pomorsko dobro, kao prirodno dobro i kao kulturno dobro.

Drugi problem je bespravna gradnja, primjerice u park-šumi Marjan ima čak 75 bespravno sagrađenih objekata i za njih nitko nije odgovarao niti su srušeni, govori Srđan. A za takvo je kazneno djelo predviđena je zatvorska kazna od 6 mjeseci do 5 godina.

Uzletom turizma pomorsko dobro postalo je prilika za vrhunski biznis, a tamo gdje se obrće novac često nisu čista posla. Tvrdi to i splitska odvjetnica koja zastupa viške ugostitelje, koji su u sporu s Nautičkim centrom - gradskom tvrtkom koja ima koncesiju na luku na Biševu i Modru špilju.

Tamo su bili u zakupu, obavljali su djelatnost posluživanja hrane i pića. Trebali su platiti zadnuju ratu zakupnine, a u isto to vrijeme, tvrde klijenti odvjetnice Ane Jurić, sličan iznos sami su zakupodavci, Nautički centar, imali duga za konzumaciju hrane i pića za svoje djelatnike. Ugostitelji tvrde – postojao je dogovor o prebijanju, međutim umjesto toga dobili su opomenu za neplaćanje.

"Oni tvrde da su kontaktirali direktoricu Nautičkog centra i da im je tada rekla kako je ta opomena očita omaška njihovog računovodstva i da oko toga nema brige", govori odvjetnica Jurić.

Ipak, nakon toga stiže im otkaz ugovora o zakupu zbog neplaćanja te zadnje rate zakupa. Otvara se novi natječaj, Nautički centar otpisuje dug zbog kojeg su raskinuli ugovor njezinim klijentima i potiče ih na prijavljivanje na taj novi natječaj.

No natječaj nisu dobili oni već vlasnik kafića iz Zagreba. Taj vlasnik kafića je ušao u zakup iako je izričito u natječaju bilo traženo iskustvo od 5 godina u posluživanju hrane. Tada je njezinim klijentima bilo jasno da dug uopće nije bio razlog raskidanja ugovora u samom startu - jer je Nautički centar dug mogao naplatiti ovrhom, ali mogao je i aktivirati bianco zadužnicu na 200 tisuća kuna koji su imali kao garanciju.

O svemu tome htjeli smo upitati direktoricu Nautičkog centra, međutim ona s nama nije htjela razgovarati. U dopisu koji su nam poslali tvrde kako je ugovor raskinut zbog neizvršavanja ugovornih obveza. A dug koji je bio predmet raskida ugovora poslije su  otpisali – uvažavajući tešku financijsku situaciju viških ugostitelja.

Na novom javnom natječaju, dodaju, izabrali su tvrtku koja je zadovoljila sve tražene uvjete, a i ponudila najviši iznos zakupnine. Stvar je sada na sudu, ali otkrivena je još jedna činjenica koja ukazuje da nadzora nema. Županija je dodjelila koncesiju Nautičkom centru za lokaciju na Biševu, a Grad Komiža izdao je koncesijsko odbrenje ugostiteljima koji su bili u zakupu kod koncesionara. A takvo što zakon isključuje.

Gdje ima koncesije, nema koncesijskog odobrenja govori nam odvjetnica. Njezini klijenti su, dakle, dva puta platili za istu stvar. Zakupninu koncesionaru odnosno gradskoj firmi Nautički centar, ali i koncesijsko odobrenje gradu koje im nije ni trebalo! Dakle, sustav očito ne valja.

Mutno se igra pri dodjeljivanju koncesija, ali i koncesionari ne igraju čisto, govori nam Srđan Marinić iz Društva Marjan. Pa se pita kamo sve to vodi? Ako nitko ne nadzire koncesionare naplatit će i što smiju i ne smiju, ponašat će se kao na svom privatnom posjedu, a to pomorsko dobro svakako nije. Koncesionar će platiti koncesiju, a zarada ide u njegov džep.

Zabrane ulaska na plaže nemaju uporište u zakonu osim ako se ne radi o vojnoj luci, koncesionar smije naplatiti samo korištenje ležaljki i korištenje infrastrukture koju je sagradio. Plažu nikada, jer privatne plaže ne postoje. No po tom pitanju, iako smo u Europskoj uniji, više podsjećamo na Divlji zapad, s novim zakonom ili bez njega.

Očitovanje Nautičkog centra Komiža možete u cijelosti pročitati u prilogu.