Uz četvero djece i peto na putu u domu Katićevih uvijek je živo. Njihov 12-godišnji sin Vito ide u peti razred, voli klasičnu glazbu i obožava povijest. Rođen je sa cerebralnom paralizom, i član je plivačkog kluba Natator, kluba u kojem ravnopravno plivaju svi članovi.
"Kada dobijete ovako jedno dijete s posebnim potrebama onda zapravo gledate što bi mu sve moglo pomoći da se bolje razvija, pa smo onda procijenili da bi plivanje moglo biti nešto što mu pomaže", rekao je Vjeko Katić, njegov otac.
Pročitajte i ovo
I nisu se prevarili, rekao je Vjeko. Posljednjih 11 godina dva puta tjedno odlaze na trening. Iako je Viti trebalo 8 godina da nauči samostalno plivati, počeo je donositi kući medalje s plivačkih natjecanja.
"Jako, jako sam ponosan na medalju koju sam osvojio na svom prvom natjecanju u životu. I to mi je fakat, nikad neću zaboravit kak sam to osvojio. Evo sad, dok to govorim se pokušavam sjetit kakav je to osjećaj, ali ga ne mogu opisat - riječima ga ne mogu opisat", ispričao je Vito Katić.
"Bez plivanja bi život bio nezamisliv"
Vito Katić dijeli istu ljubav kao i njegova kolegica iz kluba, Marija Pinjuh - onu prema plivanju. Život bez njega Mare ne može ni zamisliti, i s veseljem to čini čak šest dana u tjednu. Zapravo sedam, jer nedjeljom su najčešće natjecanja. Više od 15 godina Marija pliva u Natatoru, klubu u kojem u istoj stazi i ravnopravno plivaju djeca s invaliditetom, teškoćama u razvoju kao i napredni plivači.
"Na neki način je ona stvarno tu našla sebe, a znate ono kako kod djece koja nemaju puno mogućnosti negdje da se iskažu kad negdje pronađeš gdje se to tvoje dijete iskazalo i gdje je uspješno, onda je i nama bilo to važno. Ali ne važno u smislu da bude uspješno, nego da ono bude sretno", ispričala je Branka Pinjuh, Marijina majka.
"Od samog početka, otkad je prohodala nikad se nismo vodili s time ona ima Downov sindrom, ovo može, ovo ne može. Ona je prošla sva igrališta koje su prošle i starije sestre, sve pentralice, sve, sve. Jednostavno je, sve joj je dato da prođe. Marija rola, Marija kliže. Tako da, ja se nikad nisam s time vodila da zato što ona ima down, ovo može, ovo ne može. Sve joj je dato da proba i mogu vam reć, sve je išlo", rekla je.
Plivački klub za sve
Na bazenu Utrina kao u mravinjaku. Svatko zna što radi i nema vremena za gubljenje. Trener Matija Mihalić maksimum traži od samoga početka, već na suhom dijelu treninga. Jednako od Marije kao i od drugih plivača bez poteškoća. U klubu je punih osamnaest godina. Deset kao plivač, tri kao volonter i posljednjih pet kao trener. "Kako je biti osoba s invaliditetom, a trener? Pa meni dobro. Zato to i radim", rekao je trener Mihalić.
Pročitajte i ovo
I nije jedini. Polovica trenera u klubu upravo su osobe s invaliditetom. Cilj koji si je Ana Sršen, naša proslavljena paraolimpijka, zadala prije 20 godina kada je osnovala Natator. "Naglasak u klubu je na sposobnostima, ne na invaliditetu. Naglasak je na druženju.
Poruka koju naši treneri prenose je da mi ne znamo što je granica i da u principu ukoliko ne pokušamo nikada nećemo znati koliko puno možemo", rekla je Ana.
Bilo im je važno da ima nešto što voli i u čemu uživa, a onda ih je njihova plivačica iznenadila. Na prvom međunarodnom natjecanju 2017. godine u Firenzi Marija je doplivala do četvrtog mjesta. "Iza toga smo bili dva puta u Parizu na europskim natjecanjima. Prvi put je osvojila dvije bronce, drugi put zlato i srebro i to vam ne moram reć kakav je osjećaj kad svira himna, ja sam se tresla", rekla je Marijina mama.
U pet godina do reprezentacije
U klubu je još jedna "mlada nada", 11-godišnja Gabrijela Jerbić. Pri porođaju Gabrijeli su oštećeni živci u desnom ramenu zbog čega joj je ta ruka kraća i ograničena u pokretima. Plivanje je bilo obavezna terapija, a pretvorilo se u pravu ljubav.
"Dijete je toliko zavoljelo vodu da možete vidjet njezine rezultate u roku od četiri godine. Pozvana je da bude u juniorskoj paraplivačkoj reprezentaciji od ove godine, tako da jako smo ponosni na nju, na sami klub", rekla je Tamara Jerbić, Gabrijelina mama.
Pročitajte i ovo
"Ona je u pet godina došla od neplivača do reprezentacije i to je nešto što je meni fantastičan uspjeh, prije svega nje, a onda mislim da mi treneri možemo bit ponosni na to", rekao je Trener Mihalić. Zbog Gabrijele plivanje je postalo obiteljski sport jer su se u klub upisali i mlađi brat i sestra. No ona je i dalje najbrža, s ponosom ističe.
U Natatoru su svi jednaki
"Meni je najveća sreća u Natatoru što je upravo to što je ona prihvaćena. Što ona nikad nije bila izolirana zato što ima Downov sindrom", rekla je Branka Pinjuh. "Nema razlike između zdravog djeteta i djeteta sa poteškoćama. Oni su svi jednaki. Svi su jednaki, svi sve mogu. Ok, netko može više, netko može manje, ali tu nema predrasuda o tome svemu", dodala je Tamara Jerbić.
Predrasude. Ono protiv čega se svim srcem bore. Malim zamasima do velikih ciljeva. Poput Vite, malo je reći osebujnog dječaka s početka naše priče. "Ne znam objasniti kako ja mogu plivati, ali znam da ja mogu plivati i da sam uspješan u tome", rekao je.
Vito je, baš kao i Marija i Gabrijela, pronašao svoje mjesto. Bazen u kojem su svi jednaki, u kojem se gledaju mogućnosti, a ne nedostaci. Mjesto koje je ona sanjala prije 20 godina.
"Primamo svu djecu, bez obzira na to što nas cijeli sustav ne podržava u tome da budemo otvoreni prema svima i nekad nas potiču na to da se razdvojimo na dva kluba, tako u kojem će posebno trenirati djeca s teškoćama i bez", rekla je predsjednica kluba Ana Sršen.
Oni plivaju onako kako jedino znaju. Kontra struje i svim srcem. Skupa, u istoj traci, pod budnim okom istih trenera rastu i kao sportaši, ali prije svega kao ljudi. Više od 400 plivača u jednom klubu, jednoj velikoj obitelji.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
