Bez posla su ostali u pedesetoj ili šezdesetoj godini života. U Hrvatskoj ga nisu mogli naći. Zato su ga pronašli u Austriji, a pritom naučili i jezik. Dva tjedna u mjesecu rade, dva su kod kuće. Njih 3000 godišnje zaradi 240 milijuna kuna. Provjereno donosi priču o ljudima koji nisu željeli biti na teret svojoj zemlji i primati socijalnu pomoć, pa su trbuhom za kruhom otišli kako bi prehranili sebe i svoju obitelj. Hrvatska ih se, kažu, sjetila kada je u pitanju punjenje proračuna.
Galerija
''Radila sam svoj skoro cijeli život kao radnik u financijama i računovodstvu, 25 godina. Međutim, nitko me nije trebao. Onda sam gledala oglas - pomoćni tapetar u Osijeku. Čak sam dotle išla. Poslije 10 mjeseci traženja posla u Vukovaru i okolici, čak i u Osijeku, mene nitko nije želio više zaposliti'', priča Jasenka Dabić.
''Nije bilo posla za mene u domovini. Barem ne nekog koji bi ja htio ili mogao raditi'', kaže Stjepan Poljaković.
''To radiš kad nemaš kruha''
Jasenka je u šezdesetoj, a Stjepan u pedesetoj godini života. Vukovar i Slavonski Brod zamijenili su Austrijom. I to dva tjedna na mjesec kao njegovatelji.
''Taj posao ideš raditi kada nemaš kruha. Rade ga većinom žene iz ruralnih krajeva, najviše Slavonija, recimo Podravina, komad Međimurja jer im je to blizu. I žene koje su u godinama u kojima je u Hrvatskoj gotovo nemoguće dobiti posao'', kaže Stjepan. Premda su žene brojnije, ima, kaže, i muškaraca koji su se odlučili baviti poslom njegovatelja, posla za koje stranci sve češće traže radnu snagu.
Klijentima su poput roditelja
Svojim klijentima njegovatelji su poput roditelja. Dan započinju terapijom, mjerenjem tlaka, doručkom. Potom slijede šetnja, pripremanje ručka prema liječničkim uputama, održavanje osobne higijene. ''Stari ljudi su dosta slični bebama, nažalost, kad završimo u pelenama, onda vam je to isto kao i kod bebe. Jesti, spavati, obavljati nužne tjelesne funkcije, liječiti se'', govori Jasenka.
''Puno naših pacijenata su dementni ljudi. Mogu biti totalno zdravi, ali biti totalno dementni. S njima je posebno teško raditi. Moraš ih imati non-stop na oku, ne smiješ ga pustiti sekunde jedne da ode. Onda po noći zna, ako je pokretan, ustajati iz kreveta, izgubi se totalno, ne zna kako se zove, tko mu je tko. Moraš ga smiriti glasom, objasniti mu. Psihološki strahovito težak posao'', priča Stjepan.
Posao je to u kojem, kažu, zarade mukotrpno svaku kunu. Onih poput Jasenke i Stjepana samo u Austriji je na tisuće.
''U Austriji radi 3000 njegovatelja u 24-satnoj skrbi i oni donose u Hrvatsku oko 3,2 milijuna eura na mjesec. To se troši u Hrvatskoj'', otkriva Stjepan.
To je otprilike 240 milijuna kuna na godinu. Većinu tog novca njegovatelji donesu i potroše u Hrvatskoj. Prijavljeni su u Austriji kao samostalni obrtnici i plaćaju sve što od njih traži država u kojoj rade. Ali ne samo Austrija. Da plaćaju porez na ono što zarade u tuđini, traži ih vlastita domovina.
''Neka mi netko objasni zašto? Zašto bi mene netko oporezivao ako ja ni kune jedne ne zarađujem u Hrvatskoj? Pa meni je nekako logično da porez plaćaš u zemlji gdje ti radiš i gdje zarađuješ'', pita se Stjepan.
''Mogla sam otići po socijalnu pomoć...''
Ekipa Provjerenog to je i provjerila. Kažu kako Republika Hrvatska ima pravo oporezivanja dohotka koji ostvari hrvatski porezni rezident u Austriji. Dakle, sve što zaradite bilo gdje u svijetu morate prijaviti Poreznoj upravi Republike Hrvatske. I platiti porez.
''Smatram da nije pošteno, i smatram da bi država trebala biti zahvalna jer ja sam isto tako mogla uzeti svoje papire, otići na socijalno, i reći: 'Čujte, ja nemam od čega živjeti'. Moj muž ima 2100 kuna mirovine i nas dvoje ne možemo s tim živjeti. Ne možemo pokriti ni režije pošteno, a ne živjeti'', kaže Jasenka.
Javila se i Jasmina iz Austrije. Ona je trenutačno na poslu. Upravo zbog ovog problema oporezivanja odlučila je, makar preko društvenih mreža, okupiti one sa sličnim problemom.
''Sporan je upravo taj sporazum o dvostrukom oporezivanju. Jel' smo mi uopće obavezni podnositi poreznu prijavu na poreznu upravu na dohodak kao obrtnici u Austriji? Jer imamo sjedište samo u Austriji'', govori.
No uplatnice stižu, od onih na kojima je iznos nekoliko stotina pa do onih na kojima je i nekoliko tisuća kuna. ''Moramo podnositi prijavu, kažu nam da moramo. Moramo si sve upisati u RPO obrazac, što znači registar poreznih obveznika po osnovi obrta'', objašnjava Jasmina.
Obrt u inozemstvu, poslovne knjige u Hrvatskoj
To znači da je osoba koja ima otvoren obrt u inozemstvu dužna u Republici Hrvatskoj voditi poslovne knjige prema hrvatskim poreznim propisima.
''Mi imamo paušalni obrt, koji nam na kraju godine, kada mi podnesemo prijavu Austriji, paušalno odmah obračunaju – odbije nam se naše zdravstveno, mirovinsko i olakšice na osnovu različitih troškova. I onda rješenje moramo dostaviti našoj Poreznoj, i onda nas ona oporezuje, ovisi od primanja, od neto dohotka koji smo ostvarile u Austriji'', govori.
''To je ono što nama nije totalno jasno. Oni nas smatraju kao stanovnike Hrvatske i vode da mi u Austriji zarađujemo kao obični radnici. Oni nama ne žele priznati status obrtnika u Austriji'', kaže Stjepan.
Jer da imaju status obrtnika, porez bi plaćali u paušalnim iznosima, kao i u Austriji. Ovako se stopa od 20 posto primjenjuje na poreznu osnovicu do visine 360.000 kuna, a 30 posto iznad tog iznosa. Obračunati iznos poreza se i uvećava, i to za prirez ovisno o prebivalištu.
Neki od njegovatelja s kojima je razgovarala ekipa Provjerenog kažu da poreznu prijavu u Hrvatskoj ni ne predaju. ''Nelogično je da svaka porezna uprava vodi svoju politiku po tom pitanju. Jedan dan oni nama moraju priznati status obrtnika u Austriji. Što mi jesmo. Čekam da se to jedanput riješi na nivou država'', govori Stjepan.
Njegovatelji u Austriji ili Njemačkoj rade dva ili tri tjedna mjesečno po 24 sata na dan. Dnevnice im iznose između 60 i 70 eura bruto. Kada plate sve poreze i doprinose državi u kojoj rade, ostane im 6000 do 7000 kuna zarade na mjesec.
''Taj prihod je nas, mog muža i mene, ustvari, spasio. Jer mi smo se opustili i počeli smo živjeti onako kako smo mi nekada živjeli. Jer mi smo bili normalna srednja klasa prije rata. Išli smo na ljetovanje sa svojom djecom, mogli smo si priuštiti normalan život. Nismo morali okrenuti kunu dva puta, pa treći put reći – ipak mi neće izaći iz džepa'', priča Jasenka.
Ako se osobi o kojoj brinu nešto dogodi, njegovatelja će prvog pozvati na odgovornost. To im stoji i u ugovoru. ''Najgore iskustvo vam je da vam klijent umre na rukama. Što se meni dogodilo u dva navrata. I to je to s čime mi moramo u ovom pozivu računati. I meni se dogodilo da su mi u tri dana umrli i klijent i klijentova žena'', prisjeća se Stjepan.
Stresan je. Psihički i fizički naporan posao. No već su se, kažu, naviknuli. Stjepan će za Božić vjerojatno biti na svojem radnom mjestu. Jasenka će ga s kćerima provesti u inozemstvu, gdje su i one same morale pronaći i posao i bolji život.
Težak ili ne, ovim je ljudima ovaj posao bio jedini izbor. Jedini način da prehrane sebe i svoju obitelj. Hrvatska im to nije omogućila, ali zato od njih i njihova rada u Austriji ubire porez. Za što točno, nije im jasno.
