Ana Rukavina Erceg (FOTO: Zaklada Ana Rukavina)
Ana Rukavina Erceg (FOTO: Zaklada Ana Rukavina)

"Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život", napisala je početkom studenog 2006. godine Ana Rukavina u pismu koje je dotaknulo tisuće ljudi. Nova TV će i ove godine izravno prenositi humanitarni koncert "Želim život", koji će se održati u ponedjeljak na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.


Početkom studenog 2006. godine, Ana Rukavina je poslala nekolicini svojih prijatelja pismo koje je već samo par dana kasnije obišlo čitavu Hrvatsku. Mlada novinarka dnevnika Vjesnik u njemu je ispričala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru te tako dotaknula tisuće srca.

Nažalost, otprilike dva tjedna od objave pisma je umrla, pa nam dopustite da vas u nastavku podsjetimo tko je bila Ana Rukavina, što je stajalo u tom pismu, ali i što je sve od njezine smrti do danas postigla zaklada koja nosi njezino ime.

Pismo Ane Rukavine

Dobar dan,

ja sam Ana Rukavina, rođena sam i živim u Zagrebu, uskoro ću 30, novinarka sam političkog dnevnika Vjesnik, i na žalost to je za sad sve lijepo od mene. Moja prava osobna karta zapravo je nešto drugačija, od svibnja 2005.godine bolujem od leukemije, stoga Vas molim za 10 minuta vremena kako bi Vam ukratko opisala svoju priču iz bolesničke sobe na Rebru.

Ne bojte se nije tako tragična, ni depresivna, meni se jednostavno dogodio život, iz kojeg i Vi možda možete nešto naučiti.

Sredinom 2005. kronično iscrpljenja završila sam u ambulantnim kolima Hitne pomoći. Liječnik koji me na Rebru primio samo je zabrinuto klimao glavom, a ja sam ga, danas je to pomalo smiješno, uvjeravala da mi da lijekove, pusti me kuci i da ću doći za par dana ako mi ne bude bolje. Bezuspješno, moja krvna slika bila je gora od svih onih očajnih na našim novim dokumentima. Osjećala sam nemir, strah i po glavi mi se motala misao da možda bolujem od one bolesti od koje umire glavna glumica filma uz koju su 70-godina plakale sve majke, mislim da se zvala Love story.

Na moju veliku žalost, bila sam u pravu, no tu riječ nisam uspijevala izgovoriti. Suze, apaurini, a potom ravnodušnost. Podvlačila sam crtu misleći kako sam u svojih 28 godina uspjela odrasti voljena u divnoj obitelji, zaslužiti ljubav, supruga i prijatelja, putovati, raditi posao koji me još i danas veseli. Tonula sam tješeći se logikom razvoja situacije, sve dok mi na pamet nije pala jedna prilično glupasta misao. Obožavam sladoled, lješnjak je moj prvi odabir, ali tog ga ljeta nisam okusila, preduhitrio me odlazak u bolnici.

Pa, zar je moguće da vise nikada neću jesti sladoled od lješnjaka? Jesam li se spremna odreci svega i svih koje volim? Tog sam dana preplašena, ali odlučna krenula u lobiranje za vlastito ozdravljenje. Prihvatila sam izazov i bila prebolno svjesna od prvog dana, što me snašlo. Jednu bitku protiv takvog suparnika već sam izgubila, a poraze kad te besramno pokradu, ne podnosim.

Moj tata Gordan, umro je 2003. u 54. godini života, karcinom pluća. To me doista slomilo.

No, dobro, liječila sam se 6 mjeseci, do listopada 2005., na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC Rebro, kod profesora Borisa Labara i njegovog liječničkog tima. Moram priznati da obožavam svoje liječnike i sestrice, i sto je još ljepše mislim da su osjećaji uzajamni. Oni su moja velika obitelj, bez lažnog uljepšavanja i ulijevaju mi sigurnost tako da mi prepustiti vlastiti sudbinu u njihove ruke ne pada ni najmanje teško.

Obavila sam kemoterapije i potom sam transplantirana. Sve je išlo nekim polaganim tokom, svakim danom sam bivala bolja. Konačno, pomislila sam ljetos, lagano vraćam život u prave tračnice i ostavljam sve ružno iza sebe. Čvrsto sam u to vjerovala. No, onda je stigao rujan i prve glavobolje koje su ubrzo prerasle u danonoćne migrene, izgubila sam vid na desno oko, trpila nesnosne bolove i otezano hodala. Usprkos tome pretrage su bilo uredu, a onda je sve krenulo ispočetka.

Sredinom listopada ponovno ona ista hitna, Rebro, ovaj sam put sam barem znala proceduru. Nakon odrađenih pretraga potvrđeno je da se moja stara poznanica vratila, pronašli su leukemijske stanice u likvoru. Što da Vam kažem kako sam se osjećala, iskreno toga se i ne volim sjećati, najteže mi je zapravo bilo sve ponovo saopćiti mojoj obitelji.

Tražila sam ponovno neki motiv, nešto da me pokrene jer ja sam sve samo ne tužna i depresivna osoba. Za mene predaja nikada nije bila opcija. Često sam u životu i poslu zbog toga dobila po nosu, ali što ću kad drugačije ne znam. Beskrajno volim život i ljude, znam i imam za koga živjeti. Ponekad mi se čini da mi ni 100 godina ne bi bilo dovoljno da učinim sve sto je onaj na nebu namijenio za mene.

Ipak, došla sam do točke kad više ne mogu sama i kad mi treba pomoć dobrih ljudi. U razgovoru s liječničkim timom o daljnjem tijeku liječenja, kemoterapijama, zračenju mozga, i na posljetku vrlo riskantnoj transplantaciji koštane srži od nesrodnog donora koja me očekuje oko Nove godine, otvorena je mogućnost odlaska na liječenje u SAD, i(li) nabavka skupih lijekova, imunosupresiva koji nisu dostupni našem tržištu, a mogli bi pomoći da se izvučem iz ove priče, da ona dobije sretan kraj.

Zapravo mi je teško sročiti sto Vas točno želim zamoliti, znam rekla sam na početku 10 minuta, ali nisam bila sasvim iskrena. Nemojte zamjeriti, nije mi lako. Sve moje želje zapravo stanu u dvije riječi, želim život. Svjesna sam svih rizika koji me ocekuju, spremna sam i na deblji kraj, nije me strah, smo se ne želim okrenuti i otići a da nisam sigurna da sam učinila sve sto sam mogla da se još neko vrijeme zadržim tu među vama.

Apsolutno vjerujem svojim liječnicima, ali znam gdje živim, stoga Vas najljubaznije molim da mi pomognete. Jedino što Vama, i sebi moram obećati jest da ću se truditi biti hrabra, vedra i kad bude teško. A bit će, to sigurno znam.

Želim vam ugodan dan!
Hvala!

Ana Rukavina 

Ana Rukavina

Ana Rukavina rođena je 28. ožujka 1977. u Zagrebu, u kojem je završila osnovnu školu i Centar za kulturu u Križanićevoj ulici. Studirala je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, gdje je diplomirala 12. listopada 2001. godine.

U ožujku 2002. počela je raditi u gradskoj rubrici Vjesnika, i to nakon što je uredniku gradske rubrike kazala: "'Uredniče, silno želim biti novinarka, i ništa više".

S istim žarom, uvijek vedra i puna entuzijazma, Ana je odlazila na svaki novinarski zadatak u gradskoj rubrici, pa i poslije, kada se preselila u Šibenik, gdje se udala i nastavila raditi kao dopisnica Vjesnika.

Sredinom 2005. godine završila je u bolnici s dijagnozom leukemije. Liječila se šest mjeseci na Odjelu za transplantaciju koštane srži na KBC-u na Rebru i počela oporavljati, no u listopadu se bolest vratila.

Kako je najavljena i mogućnost odlaska na liječenje u SAD ili nabava skupih lijekova - imunosupresiva koji nisu bili dostupni našem tržištu, Ana se najbližim prijateljima pismom obratila za pomoć, najavljujući već tada kako joj je najveća životna želja da taj novac - ako ne bude potreban za njezino liječenje - bude iskorišten za osnutak baze matičnih krvnih stanica i registra potencijalnih donora koštane srži.

Umrla je 26. studenog 2006., a zaklada Ana Rukavina je već u narednih par mjeseci napravila velike stvari. Izdvojimo da je, između ostalog, tijekom akcije "Želim život" broj upisanih u registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži porastao je sa 150 na 20 tisuća ljudi (danas ih je 50 tisuća), odnosno da je tijekom akcije skupljeno više od od 2.700.000 kuna.

Podsjećamo da će Nova TV kao medijski partner i ove godine donijeti izravan prijenos humanitarnog koncerta "Želim život" (ponedjeljak, 19. prosinca, u 21:15 sati) koji će se održati na Trgu bana Josipa Jelačića.

Svi oni koji ne mogu doći na Trg, mogu doživjeti dašak atmosfere s koncerta u izravnom prijenosu na Novoj TV, na portalu Dnevnik.hr i na OYO.

Propustili ste koncert? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.