Svatko tko je bio ili jest žrtva ili svjedok nekog kaznenog djela ili prekršaja, zna koliko je važno da nije sama ili sam, da ima potpune i jasne informacije o tome koja prava ima, kako ih i gdje ostvariti te jesu li besplatna.
Iako Zakon o kaznenom postupku žrtvama kaznenih djela formalno jamči širok spektar prava, u praksi još nisu postignuti zadovoljavajući standardi podrške i zaštite. Fokus je usmjeren na okrivljenika. A čak i ako niste žrtva, već ''samo svjedok'' teško ćete ostati ''uskraćeni'' za ponavljanje stresnog iskustva.
Strategija Europske unije (EU) za prava žrtava prepoznaje da je za najranjivije žrtve, primjerice žrtve rodno uvjetovanog nasilja, djecu žrtve, žrtve s invaliditetom ili žrtve zločina iz mržnje, izrazito teško prolaziti kroz kazneni postupak i suočiti se s posljedicama kaznenog djela. Žrtvama je stoga prijeko potrebno osigurati podršku kako ne bi došlo do ponovljene viktimizacije, pa je važno izgraditi sustav na način da pomoć i savjete o pravima žrtvama kaznenih djela mogu pružiti i službe koje nisu policija, upozorava redovito i pučka pravbraniteljica u svojim izvješćima i istupima.
Važnu ulogu stoga imaju ''pravosudni anđeli čuvari'', kako često zovu ljude koji se bave podrškom žrtvama kaznenih djela i svjedocima, bilo da je riječ o volonterima ili onima koji rade u posebno ustrojenim uredima na sudovima.
Članovi udruga volonteri odabrani su i educirani po strogim uvjetima, a riječ je gotovo u pravilu o pravnicima, psiholozima, socijalnim radnicima, socijalnim pedagozima ili studentima spomenutih struka. Njihova pomoć žrtvama i svjedocima velika je i iznimno važna jer pokazuju da nisu prepuštene same sebi i svojim strahovima.
Sustavu su žrtve i svjedoci alat u dokazivanju
''Tko god se našao u ulozi žrtve, svjedoka ili oštećenika kaznenog djela, znat će iz vlastitog iskustva koliko je svako nasilje traumatsko iskustvo. A govoriti ili iskazivati o njemu, na način kako to ponekad zahtijeva ispitivač u pravosudnom sustavu, te poznavajući različite uloge u postupku, poput branitelja okrivljenika/osumnjičenika, sve to još dodatno viktimizira ili retraumatizira osobu. Također, tu je i strah od nepoznatog, koji je vidljiv i kod osoba koje su iz manjeg mjesta i većeg mjesta, ovako ili onako školovane - i to je zajednički nazivnik jer se ne susrećemo često sa sustavom pravosuđenja, niti želimo biti u blizini represivnog aparata'', istaknuo je za DNEVNIK.hr Miren Špek, izvršni direktor Udruge za podršku žrtvama i svjedocima.
Žrtve često ne znaju ni koja prava imaju ili bi trebale imati i u kojim rokovima, primjerice, da imaju pravo na novčanu naknadu ako su žrtve kaznenih djela nasilja uglavnom počinjenih s namjerom uz primjenu sile ili povredom spolnog integriteta, a rok od šest mjeseci
za podnošenje zahtjeva je prekratak. Ili da se sudska zaštita koja im je izrečena u vidu mjera opreza, zaštitnih mjera ili sigurnosnih mjera ako su žrtve kaznenih djela s elementima nasilja i uznemiravanja u slučaju selidbe u drugu državu članicu EU-a može provoditi i u toj državi članici.
Žrtve i svjedoci ne moraju biti pravnici, ali moraju imati pomoć
Kad se sve to uzme u obzir garnirano traumatizacijom i drugim negativnim emocijama, žrtve koje nemaju pomoć i podršku ne daju smislene odgovore, upozorava Špek i dodaje: ''Sustav se fokusira na osjećaje umjesto na činjenice (koje on toliko voli, zanemarujući zapravo osjećaje i misli onoga ili one koja iskazuje) i stavlja često žrtvu, svjedoka ili oštećenika u sekundarni položaj. Također poznato je kako sustav traži odgovor - to mora biti sad i jasno, nedvosmisleno, on želi kvalitetan dokaz - pri tom manje misleći kako taj "dokaz" promišlja, koji su mu osjećaji, koje su mu potrebe''.
Paralela se može povući sa situacijom kada ste se našli u ulozi pacijenta. ''Da, tada prepoznajete kako je teško govoriti o svojoj bolesti, ili je dijeliti, kako je teško shvatiti komunikaciju liječnika, kako su ti obrasci koje dobijemo ili nalazi teški po nas, pa ih nekad i stavimo sa strane kako nas ne bi podsjećali na vlastitu ranjivost. Tako je i u sustavu podrške'', objašnjava Špek napominjući često zanemarenu pojedinačnu procjenu potreba žrtava.
Problem je to na koji učestalo upozorava i pučka pravobraniteljica, ukazujući na nedovoljnu educiranost policijskih službenika, državnih odvjetnika i sudaca te izostanak suradnje s tijelima, ustanovama i organizacijama civilnog društva te odjelima za podršku, ali i samim žrtvama. Rezultat toga je da se često ne predlažu i ne provode odgovarajuće posebne mjere zaštite.
Od traume do retraumatizacije: Žrtve u žrvnju stereotipa i predrasuda
Sustav tako rijetko prepoznaje žrtvu osim kao osobu koja je ranjena. Drugim riječima, kako objašnjava Špek, ''to znači da je gleda dok iskazuje kao svjedoka ili svjedokinju, dok traži odštetu kao oštećenika, kao alat spoznaje istine, kao alat u dokazivanju. Društvo na žrtvu gleda dosta stereotipno i prožeto predrasudama jer je ona uvijek ranjiva, ona je na plakatima isključivo s modricama, ona je žena, ona ne zna što hoće - ona je nagovorena. A u praksi susrećemo i hrabre i neustrašive i snalažljive korisnike i korisnice'', ističe Špek.
Stoga je potrebno još više raditi na osnaživanju žrtava i pružanju besplatne pravne pomoći iako određenog napretka na tom polju već i ima.
Špek ističe da se ''veliki pomak može primijetiti na strani policije, a ponajviše kada je riječ o informiranju i prevenciji nasilja - što je i nužno jer su oni prvi kada žrtva prijavljuje nasilje. No, ostaje još mnogo posla na području da tu istu informaciju, pa time i prava shvate i građani koji su potencijalne žrtve. A u velikoj mjeri prava su povezana rokovima i to je ono što žrtvu ponekad i ponajviše frustrira jer sustav kaže ''da, prepoznajemo te, ali nisi na vrijeme se javila''. To ne smije biti ostavljeno državi ili sustavu da procjenjuje kada je žrtva spremna za prijavu''.
Mreža podrške i nacionalna linija
Jedan od ključnih koraka stoga je bilo osnivanje Mreže podrške i suradnje za žrtve i svjedoke, u kojoj sudjeluje 11 organizacija civilnog društva, a koju koordinira Ženska soba, u gotovo 15 županija sa standardima u pružanju usluga i besplatnosti usluga, kao i usluga pratnji pred institucije. Također, tu je i 24-satna besplatna Nacionalna linija svih 365 dana u godini za žrtve nasilja s brojem 11 60 06, te otvaranje sigurnih kuća u gotovo svim županijama.
Špek upozorava da posla još ima pogotovo kad je riječ o sredstvima, naime ''često sredstva koja prate jači i brži razvoj i implementaciju nisu jednaka, primjerice sredstvima koja su osigurana za zaštitu i podršku počinitelja ili tzv. okrivljenika ili osuđenika. Za sustav podrške zadužena su barem dva ministarstva, a oba su mastodonti i jednom isto uzrokuje poremećaj neutralnosti postupka pa se neprestano "ispričava" kada je riječ o žrtvama''.
Pročitajte i ovo
Primjeri dobre prakse: Fond za žrtve, psihološka pomoć, terapeutski psi...
Kada je riječ o primjerima dobre prakse iz kojih bi Hrvatska mogla učiti, Špek ih izdvaja nekoliko: ''U Finskoj je država odlučila da će svakog sudski dokazanog počinitelja posebno kazniti manjom novčanom kaznom koja se "slijeva" u Fond za žrtve iz kojih se financiraju mreža organizacija - od Crvenog križa do Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja. U Švedskoj sud angažira psihologa udruge za podršku žrtvama, a u policiji se nalazi službenik za podršku. U Belgiji i Nizozemskoj koriste i terapeutske pse u sudskim postupcima''.
U Hrvatskoj, pak, na sudovima na kojima nisu ustrojeni odjeli za podršku uglavnom ne postoje adekvatni prostori za smještaj žrtava pa je još uvijek sasvim uobičajeno da žrtve čekaju ročišta na sudskim hodnicima i nepotrebno se susreću s okrivljenicima. ''U takvim situacijama podršku žrtvama daju osobe od povjerenja, no još uvijek pojedini suci ne dopuštaju žrtvi pratnju osobe od povjerenja, često bez ikakvog obrazloženja'', upozorava pučka pravobraniteljica.
Pročitajte i ovo
Povjerenje u institucije je ključna komponenta
Veliki je problem i da u Hrvatskoj regionalna zastupljenost pružatelja psihosocijalnih usluga i usluga psihološkog savjetovanja i dalje nije podjednako osigurana na cijelom području države. Ruralna područja, otoci pa čak i neke županije nemaju osiguran sustav psihosocijalnih usluga i usluga psihološkog savjetovanja, napominje se u izvješću Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava za prošlu godinu.
Hrvatska, dodaje Špek, svakako treba i manji administrativni pritisak na sve dionike te dopuštanje osobnog razvoja i kompetencija u radu sa žrtvama te još edukacije.
Iznimno je važno raditi na povjerenju u nadležne institucije jer žrtve nisu sklone prijavljivati nasilje zbog nepovjerenja u institucije.
Istraživanje Europske agencije za temeljna prava o kaznenim djelima, sigurnosti i pravima žrtava, objavljeno prošle godine, pokazalo je da čak 64 posto ispitanih, kako u EU tako i u RH, nije odlučilo prijaviti nasilje koje je doživjelo.
Njih 39 posto ispitanih nije smatralo incident dovoljno ozbiljnim, no 14 posto je reklo da ne vjeruje policiji dok je 18 posto njih smatralo da policija neće ništa napraviti, a 18 posto ispitanih bojalo se odmazde.
