Gledaju je istučenu, s podljevima, teškim ozljedama. I tako iz tjedna u tjedan. Ona šuti i trpi, tko zna koliko. Nema snage i hrabrosti to i prijaviti. Prijavili su građani policiji, udrugama. I ništa. 13 žena prošle je godine ubijeno u našoj zemlji. Oni koji su sve prijavili strahuju da bi još jedna žena mogla postati dio statistike.

Galerija


Ne samo da je stravično što možda i sada u ovim trenucima, neki muškarac, svoju snagu dokazuje ubijajući boga u jednoj nesretnici, već je još strašnije znati koliko ljudi to zna, ljudi koji bi trebali pomoći toj ženi, a nitko to ne čini sve dok ne bude prekasno.

Vezani članci Papa Franjo Papa Franjo odlučno i bez zadrške o ženama žrtvama nasilja: "Ne smijemo skretati pogled'' Trpovi Turčin i Bugar uhićeni jer su na našoj obali izlovili morske krastavce vrijedne 260 tisuća kuna

Otkrili smo slučaj žene koja je zlostavljana, ali nije imala snage prijaviti svog zlostavljača. Ljudi koji su tomu svjedočili podnijeli su prijave policiji i Udruzi za zaštitu žena. I jedni i drugi rekli su im da ako žena sama ne prijavi da je partner tuče, od toga ne može biti ništa. Veću i goru, opasniju glupost i laž nismo mogli čuti.

„Ja sam bila svjedok toga jer sam čekala bus i vidjela sam kako je počeo šutirati kantu i kako je počeo psovati i zalijepio joj je takvu zidarsku šamarčinu da se to čulo na drugoj strani ceste“, prepričala nam je svjedokinja.

Drugi pak svjedok govori kako ju je prijatelj pitao što joj se dogodilo, pa mu je rekla da se udarila u auto iako je bila vidno ozlijeđena. „Ona je stalno udarena ispod oka, razbijena usnica, crveni i krvavi obrazi“, tvrdi.

Očajna žena izgubljena pogleda koja ne zna da postoji bolje

Nisu više mogli šutjeti i gledati zlostavljanje pred svojim očima. Molili su nas da pomognemo ženi koja si očito ne može sama pomoći. „Ova žena proživljava pakao i mene to kopka i ja svaki put kad nju vidim, ja cijeli dan o njoj razmišljam“, priča nam svjedokinja koja dodaje kako nikada nije pokušala razgovarati s njom, jer bi svaki put kad bi ju vidjela jednostavno „zablokirala“.

Zbog toga smo u nekoliko navrata otišli na lokaciju koju su nam prijavili. Žena o kojoj govore, bila je ondje. Prvi je put sve zanijekala, no poslijednji put ipak sve je priznala. „A svatko nešto trpi u životu, pa tako ja trpim ovo“, kazala je.

Riječi su to očajne žene. Žene izgubljena pogleda. Lica izmučena od ozljeda koje su tek počele zarastati. Žene koja izbjegava kontakt očima, koja ne zna da postoji bolje, da ne mora ovako. Iako smo joj ostavili broj da nas kontaktira, nije to učinila.

Pravovremeno prijavljivanje spašava živote

Da nije bilo reakcije slučajnih prolaznika, Mihaela koju smo upoznali lani, možda ne bi bila živa. Nju su spasili građani, i to dok ju je bivši suprug udarao utezima pred djecom usred bijela dana. Jedva je izvukla živu glavu. Edina, čiju smo priču također pratili, muža zlostavljača trpila je godinama, sve dok nije udario po djeci.

I Mihaelin i Edinin muž bili su prijavljivani i ranije zbog obiteljskog nasilja. No, i nakon toga, udarce i bitku za vlastite živote nisu izbjegle.

Ime ove žene, nove žrtve, nije bitno. Jer ona je jedna u nizu. No njezin je slučaj konkretan. Slučaj u kojem se pravodobnom akcijom još može spriječiti najgore. Upravo to je pokušao svjedok s kojim smo razgovarali. Kaže da je žena koju je vidio ispred sebe dok radi izgledala kao da je mrtva.

„Istučena, zatvoreno oko, usporeno, i onda je to doslovce prelilo kap kod mene. I onda sam odlučio reagirat na to i prijavit sve. Prijavio sam policiji direkt u kvartu i rekli su da će izaći na to. Pitao sam, rekli su da se ništa ne događa u vezi slučaja. Sad jesu izašli, ili nisu, ne znam. Znaju svi, samo se nitko ne želi petljat, to ići prijavljivat, svi žive u nekom strahu“, objašnjava.

Institucije zakazale, nisu djelovali jer su ranije znali pogriješiti

Ovoga puta nisu svjedoci ti koji su okrenuli glavu i pravili se da ih se ne tiče. Dogodilo se još gore, a to je da oni koji bi trebali pomoći ili to ne znaju ili ne žele. I Udruga za pomoć žrtvama nasilja, ali i policija, dali su im odgovor koji ih je šokirao.

„Rekli su da ako ona sama ne prizna nasilje, da ništa od toga neće biti tako da sam čuo i od strane drugih pa nemoj se petljat, pa nije tvoje da se miješaš, pa tko zna što je tu sve u igri. Međutim, mene je to kopkalo cijelo vrijeme i svaka dva do tri tjedna kada bi ja nju srela ona bi bila ponovno unakažena. Do te mjere, ja ne znam kakva osoba moraš biti da to radiš ženi“, prisjeća se svjedokinja.

Našem svjedoku takav sustav bio je neprihvatljiv. Kaže da mu je to bilo kao da se jedan čovjek bori protiv cijelog zakona. Nazvali smo udrugu koja im je rekla te informacije i pitali ih zašto nisu prijavili slučaj policiji. Konstatacija da ako žrtva sama ne prijavi, ili ako od straha negira da svakodnevno prima batine, je policija nemoćna, potpuno je netočna.

„Na temelju bilo koje anonimne prijave svjedoka, oni moraju pooduzeti sve da se žrtva makne i osjeća sigurno. Može se obratiti sigurnoj kući, organizacijama, sve što postoji u sustavu za zaštitu žrtve“, objašnjava pravnica ženske sobe, udruge koja pruža pomoć, Anamarija Kranjčec Drožđan.

Žrtvama se ne vjeruje jer su bojažljive, a nitko im ne jamči sigurnost

Ali, jasno je, ako joj policija dođe u kuću i pred zlostavljačem je pita je li zlostavljana, kakav će odgovor dobiti. „U cijelom tom sustavu je ključan nedostatak povjerenja u žrtve, jer u startu one uvijek dobiju upozorenje da kada prijavljuju nasilje da im se kaže znate li da je lažna prijava isto kazneno djelo. Žrtvama se ne vjeruje“, tvrdi pravnica.

Kako uopće u takvom okruženju očekivati od žrtve da smogne snage i prevali preko usana da je žrtva kada nema nikoga tko joj jamči da se sve to neće ponoviti.

„Ako je već potražila pomoć, svoje liječnice ili nekome tko nije reagirao, tu više nema vjere da postoji sustav koji će joj pomoći, a kraj sebe ima djecu, to je ključni strah. To je način naučenog preživljavanja koji se veže uz traumu u nezamislivoj situaciji. Osobi koja više ne vjeruje i ne očekuje ništa od sustava“ dodaje psihologinja ženske sobe Maja Mamula.

Prisjećamo se i Mare Tomašević, supruge požeško-slavonskog župana, koja ga je nakon višegodišnjeg zlostavljanja prijavila policiji. I ona je digla ruke od sustava, a nakon što ga je prijavila za obiteljsko nasilje, i neviđene sudsko pravne trakavice, u jednom trenutku odustala od tužbe. Na kraju, DORH ipak ustraje na optužnici, a njezin suprug je osuđen.

„Ovo je dugo trajalo i već sam umorna od svega vjerujte mi. Treba neka kazna za takva djela pa makar i ova mala nek vide žene da trebaju prijaviti. Ja mislim da će im ovo bit poticaj“, uvjerava Mara Tomašević.

Žrtve strahuju od osvete nakon prijave i odlaska od nasilja

A žena iz naše priče i dalje je anonimna i pomirena s vlastitom sudbinom. Šuti i trpi. „Njega se svi boje, on se bavi takvim poslovima kakvim se bavi. Pričaju da dila travu, da prodaje heroin i takve stvari. To je mali kvart, to se sve zna. Kao što kažem, svi sve znaju, nitko ne reagira. On je već bio u zatvoru, to znam“, priča nam svjedokinja.

„Meni nije jasno koliko puta sam zatekla i službene osobe u toj blizini i vidjeli su u kakvom je stanju. Da oni nisu reagirali? Po meni oni trebaju reagirat na savjesan način na koji bi trebali“, dodaje.

Psihologinja Maja Mamula tvrdi kako je većina žrtava svjesna da će eskalacija sukoba i nasilja biti onda kada prijavi i ako odluči napustiti nasilnika. Kaže kako i podaci pokazuju da je najveća stopa femicida bila upravo u tom trenutku kada osoba odluči napustiti nasilnika. A dok se ne dogodi najcrnji scenarij, to svakodnevno gledaju djeca.

„Ja sam načula da ima dijete, curicu od 7 godina. Sad, gdje se to dijete nalazi, što je s tim djetetom, ja stvarno ne znam jer ja nju osobno ne poznam da bi znala neke detalje“, otkriva nam svjedokinja koja je sve prijavila, a koja je i sama živjela u sličnoj sredini. Gledala je kako otac godinama tuče njezinu majku.

Tvrdi kako bi, da je ona na mjestu zlostavljane žene, voljela da joj netko pomogne, ako već sama sebi ne može. „Voljela bih da netko reagira, da napravi nešto, jer očito da ona ili nema kamo ili je nešto drugo u pitanju. Ja ne znam što, ali voljela bi da se reagira“.

Svi sve znaju, ali nitko ne djeluje. Kakvu to poruku šalje?

U ovom slučaju, oni koji trebaju spriječiti nasilje, sve znaju. Ako možda i sama žrtva to niječe iz straha, postoje svjedoci. Mi, svjedoci koji nam anonimno tvrde da su vidjeli kako je mlati. Vidjeli su njezine rasječne usne, podljeve ispod oka, natečeno lice. I u strahu su od najgoreg.

„Nekako mislim da bi se to moglo dogoditi. Kako je krenulo i kako sam vidio žrtvu, mislim da će tako završiti ako se to ne zaustavi“, zabrinut je svjedok te kaže kako mu nikad ništa nije rekla, već samo „izbjegava svaki pogled i spušta lice dolje da se ne vidi“.

Mjesecima smo svjedoci da se podižu glasovi protiv nasilja, a za zaštitu žena. I trube na sve strane. A uslijed svega, neki mali ljudi, obični građani odluče regirati, prijaviti. I što onda? Dođu do pojedinaca unutar sustava koji im kažu ako žrtva neće, nema kaznenog djela? Pa kako pobogu? Kakvu to poruku šalje? Da i dalje šutimo. Da oni koji prijave, prijavljuju uzalud? Da trebamo od zlostavljane, premlaćene, sustavno maltretirane žene očekivati da iz možda čak nekog poluropstva digne svoj glas i kaže, da, ja sam žrtva.

Ovo dvoje heroja nisu htjeli samo promatrati. Više od ičega, strah ih je da za koji dan u medijima ne čuju vijest o ženi na koju su upozoravali. Za čiju su se sudbinu s opravdanjem brinuli.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr