Svake si godine zadaju nove izazove. Jaslice su sve veće i ljepše pa je pokraj dvorišta obitelji Škerl gotovo nemoguće proći, a da barem na trenutak ne zastanete.
Pročitajte i ovo
Valja samo još namjestiti posljednje figurice i bajka je tu. I tako već jedanaestu godinu zaredom. 'Bilo je prostora, još nisam doselio tu se nešto radilo, onda smo se tako usput dogovorili i tako krenuli', rekao je Mile Škerl. Prve jaslice, kažu nisu bile ni sjena ovima današnjima. S godinama su postajale sve veće i sa sve više detalja.
'Cijele godine razmišljamo o tome - što i kako', kazao je Delimir Džodan. 'Jednostavno mašta, sve dolazi svojim putem, tako da nema nikakvoga nacrta i sve je to iz glave', kazao je Mirko Šoštarić. Svi rade sve ili gotovo sve jer struja se prepušta samo Jošku.
'Prošlih godina su me zafrkavali. Oni bi napravili i onda bi ja trebao slagati i nikako do određenog mjesta doći. Ali ove godine sam bio pametan pa sam ja prije njih stavljao struju', ispričao je Joško Jagodnik. Najteže je, kažu, doći do figurica. 'Velik je problem kod nas kupiti dodatne figure osim klasičnih. Tako da se snalazimo. Ovdje ima starih figura koje treba i obnoviti, prebojati', rekao je Delimir.
'Imali smo neke stare još od none, a neke smo tražili', rekao je Mile. Sad ih ima više od stotinu. Neke im donose susjedi pa čak i prolaznici, djeca. Točnije svi oni kojima njihove jaslice u prolazu zaustave dah. Ipak, njima je od zadivljenih pogleda mnogo važnije vrijeme koje provode zajedno.
Jaslice najviše vole gledati djeca za koju su vrata dvorišta obitelji Škerl uvijek otvorena.
