Kako tumačite današnje priopćenje Hrvatske liječničke komore?
Pročitajte i ovo
Priopćenje Hrvatske liječničke komore i njegov naslov, smatram da je to čista, isprazna demagogija. Naslov, u kojem indiciraju da mene tereti moj odvjetnik, ne razumijem što im to znači. Moj odvjetnik mene brani i pokušava skinuti teret koji su mi oni nametnuli na leđa. Jako sam sretna i zahvalna za pravnu pomoć koju imam od svog odvjetnika. Hrvatska udruga za medicinsko pravo u svom je priopćenju također stala u obranu mog odvjetnika i smatramo da stručni nadzor i komisija nisu provedeni stručno i da je mišljenje nepošteno
Iako Komora to danas opovrgava, u javnosti se stekao dojam da ste vi, koji ste najviše pomogli dječaku, najviše krivi. Da biste možda bolje prošli da niste otvorili vrata svoje ordinacije?
U datim okolnostima i u skladu s mojim mogućnostima napravila sam najviše što sam mogla. Da li je netko drugi učinio ili nije učinio ne mogu komentirati. Ali znam da ću se braniti i obraniti.
Jeste li mogli djetetu pružiti pomoć u svojoj ordinaciji? Jeste li imali svu potrebnu opremu i lijekove i jeste li vi to dužni imati?
Hrvatska liječnička komora meni predbacuje da nisam dala antibiotik. To je antibiotik širokog spektra, cefalosporinski antibiotik i antibiotici druge i treće generacije. Po pravilnicima i osnovnoj listi HZZO-a koju mi moramo poštovati, to su bolnički antibiotici. U Metkoviću u cijelom Domu zdravlja i u cijelom Metkoviću, tog antibiotika kojeg sam morala po njima dati – nema. Procijenila sam upravo da dijete hitno mora ići do Splita upravo da bi što prije primilo taj antibiotik. Tako da te zamjerke nemaju nikakvu osnovu što se meni stavljaju na teret. Što se tiče inicijalnog zbrinjavanja, također u skladu sa svojim mogućnostima i prostornim rješenjima i tehnikom u mojoj ordinaciji i dalje držim da sam u pravu što sam dijete odvela na Hitnu pomoć jer je to ustanova gdje se može adekvatno pružiti inicijalno zbrinjavanje. I to je mjesto odakle kreće transport za Split.
Prigovaraju vam da niste ostali na Hitnoj pomoći uz dječaka. Jeste li trebali ostati? Jeste li ostali?
Pazite, ja sam ostala dovoljno dugo da se uvjerim da je inicijalna terapija započeta. Nakon što mi je doktorica sugerirala da mogu ići, dala mi znak rukom da odem, ja sam se vratila u svoju ordinaciju, u čekaonicu gdje je taj tren mene čekalo petnaestak akutno febrilno bolesne djece koja su tu već čekala i po dva i više sati, čiji su roditelji bili zabrinuti jer su djeca bila vidno iznemogla, pod visokom temperaturom. Neki od roditelja su me više puta molili da ih primim jer su zabrinuti za zdravlje svoje djece. Bez obzira što sad prolazim težak period, kalvariju u ovome dijelu mog života, tvrdim da sam napravila ono što je bilo u mojoj moći. Ono što nije bilo u mojoj moći ja nisam mogla napraviti. A to mi se sad stavlja na teret.
