Ovo je jedna od najljepših priča u Hrvatskoj: "Sve rade besplatno za dobrobit zajednice i tako će i ostati"

Ideja da knjige treba osloboditi, pomoći im da s polica iskorače u svijet sve je prisutnija i u Hrvatskoj diljem koje niču kućice za knjige i ostale male knjižnice na otvorenom te se sve više općina i gradova uključuje u inicijativu koja ne samo da zbližava knjige i ljude, nego i čitatelje međusobno.

tri vijesti o kojima se priča Najavio pravnu borbu Nekad uspješni poduzetnik, danas deložiran iz stana: "Sve su mi oduzeli. Dug je najedanput narastao" Sretni listić Izvučen je Eurojackpot! Evo gdje ide milijunski dobitak NEVJEROJATNA TUGA Tijelo dječaka pronađeno na plaži, istraga otkrila stravičan zločin: "Natjerao ju je da to učini"

Kakve su to male knjiške oaze, kako je sve počelo i koji su planovi te zašto su pisana riječ i čitanje danas možda važniji nego ikada, samo su neka od pitanja na koja je DNEVNIK.hr odgovore potražio kod knjižničarke, edukatorice i autorice te ravnateljice Knjižnice i čitaonice Grada Preloga i voditeljice Mreže malih slobodnih knjižnica (MSKH) Maje Lesinger, ujedno i ambasadorice Mjeseca hrvatske knjige 2025.

Tko su čuvari kućica za knjige i što je Mreža malih slobodnih knjižnica – o čemu se radi, kako i gdje funkcioniraju, otkud ideja, kako je sve krenulo i kome su namijenjene?

Lesinger: Čuvari kućica za knjige nisu samo knjižničari, iako ih ima puno koji rade u knjižnicama. Čuvari mogu biti učitelji, odgojitelji, profesori, članovi udruga, ustanove, ali i obični građani pa i djeca koji u svojoj ulici žele napraviti malu oazu za knjige. Zajedničko im je da žele podijeliti s drugima ono što i sami vole – knjige i radost čitanja.

U našoj mreži čuvara nalazimo najširi raspon uzrasta: najmlađi je samostalni čuvar sedmogodišnji Gabriel, a najstarija čuvarica Dinka ima 71 godinu. To samo pokazuje da knjiga ujedinjuje ljude i da ljubav prema čitanju ne poznaje nikakve granice.

U Hrvatskoj je prva mala slobodna knjižnica postavljena 2013. godine u Vrbniku, a postavila ju je knjižničarka Ivana Vladilo. To je bila prva iskra. Nakon toga su mnogi drugi slijedili ovaj primjer i popularni svjetski trend.

Mreža malih slobodnih knjižnica formalno je pokrenuta 2021., u Godini čitanja koju je proglasilo Ministarstvo kulture i medija. Kolegica Željka Hatvalić Strahija iz Knjižnice "Nikola Zrinski" Čakovec i ja iz Knjižnice i čitaonice Grada Preloga čuvarice smo naših lokalnih kućica s knjigama pa nas je naša znatiželja navela na pitanje koliko zapravo tih kućica postoji u našoj Županiji pa se ubrzo pretvorila u veliku zajedničku priču jer smo onda htjele saznati koliko nas čuvara i kućica ima u Hrvatskoj.

Pokret malih slobodnih knjižnica započeo je u SAD-u, gdje se plaća članarina i certifikat za svaku kućicu. Našim članovima se nije svidjela ideja da sloboda čitanja bude ograničena plaćanjem, a i mnoge kućice operiraju s minimalnim ili nikakvim budžetom. Zato je naša mreža od prvoga dana besplatna, otvorena svima i utemeljena isključivo na entuzijazmu i dobroj volji čuvara. Upravo zato ljudi rado pristupaju i odobravaju ovakav oblik zajedništva i međusobne potpore. Male slobodne knjižnice namijenjene su svima.

Koji su ključni ciljevi i kako se građani mogu uključiti?

Lesinger: Ciljevi su jednostavni, a istovremeno vrlo važni: promicati knjigu, poticati čitanje i pokazati da čitanje može biti bez rokova, članarina i kazni. Knjiga u maloj slobodnoj knjižnici ne dolazi s pravilima – dolazi kao dar.

Građani se mogu uključiti na mnogo načina. Neki postave vlastitu kućicu i postanu njezini čuvari. Drugi se uključe u brigu o postojećoj kućici. Treći doniraju knjige ili jednostavno – posuđuju i vraćaju, time održavajući krug razmjene živim. Ono što povezuje sve kućice jest svijest da će se fond mijenjati, da će knjige dolaziti i odlaziti, ali da će uvijek biti onih koji će ih čitati.

Kakav je odaziv – među lokalnom zajednicom, ali i šire, kao i među knjižničarima, a o tome će vjerojatno biti i više riječi na skorašnjoj 2. Konvenciji malih slobodnih knjižnica Hrvatske?

Lesinger: Odaziv je od početka bio velik, i među građanima i među knjižničarima. Kada smo krenuli 2021., na interaktivnoj karti bilo je oko 100 kućica. Danas ih je evidentirano 332, iako znamo da ih ima i više jer nisu sve prijavljene, a neke su prestale s radom. Financiraju se kroz natječaje, fondove, donatore, lokalne potpore i privatne inicijative.

Čuvari su postali istinski pokretači kulture oko svojih malih slobodnih knjižnica. Ne održavaju samo fond, već organiziraju druženja, čitanja i radionice. U nekim manjim mjestima kućica je jedina kulturna točka, mjesto gdje se ljudi okupljaju te sami organiziraju sadržaje.

Ministarstvo kulture i medija prepoznalo je inicijativu i svake godine povodom Dana darivanja knjigama (14. 2.) donira knjige koje se onda raspodijele najčešće kućicama uz škole i vrtiće. Knjige se za kućice nabavljaju na razne načine – od prikupa otpisa u knjižnicama do donacija autora, izdavačkih kuća, knjižnica, građana i korisnika.

Naravno, većina knjiga u kućicama je rabljena pa je zgodno da cijeli pokret ima i izraženu ekološku notu u kojoj se ponovno upotrebljavaju knjige koje bi možda završile u reciklaži. U mreži potičemo tu razmjenu fondova i redistribuciju viškova. Pokušavamo biti platforma za podršku i pomoć svima čuvarima pa organiziramo i zajedničko druženje tj. Konvenciju #MSKH.

Druga Konvencija malih slobodnih knjižnica Hrvatske održat će se 24. listopada 2025. online kako bi svi čuvari i knjižničari iz cijele zemlje mogli sudjelovati. Konvencija je prilika da se vidi kako kućice žive na terenu, da se razmijene iskustva i da se osjeti snaga zajednice.

Što je potrebno ako netko želi postaviti kućicu s knjigama, a i uključiti se u Mrežu?

Lesinger: Kućicu može postaviti svatko. Ako je na privatnom zemljištu, a čuvar je vlasnik ili poznaje vlasnika, formalna dozvola nije potrebna. Ako se postavlja na javnoj površini, potrebna je suglasnost općine ili grada. Naša iskustva pokazuju da lokalne vlasti takve inicijative rado prihvaćaju, osobito ondje gdje nema narodnih knjižnica.

Kućice se većinom izrađuju volonterski – ljudi ih sami grade, učenici tehničkih škola sudjeluju kroz projekte, a ponekad se prenamijene stari ormarići ili ormari. Ima i posebno maštovitih primjera: obnovljeni stari hladnjaci pretvoreni u "knjižidere", stare bačve, televizori, posječena debla, kontejneri za reciklažu, telefonske govornice, kamene kućice i slično. Većina knjižnica uistinu jesu drvene kućice za knjige ali ima i polica u ambulantama, domovima zdravlja, klinikama, vrtićima, školama, fakultetima i raznimj zatvorenim prostorima gdje se mogu besplatno posuditi knjige.

Za uključivanje u mrežu dovoljno je prijaviti kućicu i upisati je na interaktivnu kartu. Tako ona postaje vidljiva svima, a čuvar ulazi u zajednicu ljudi koji dijele iskustva i međusobno si pomažu.

S kakvim se sve izazovima susrećete pri njihovu postavljanju i radu?

Leisnger: Izazova ima i oni su uglavnom vezani uz održavanje (financiranje, fond i volonterski rad). Kućice su izložene vremenskim uvjetima pa ih treba popravljati, bojati, obnavljati. Dogodi se i vandalizam – gotovo svaki čuvar barem jednom doživi da mu kućica bude oštećena. Knjige ponekad nestanu, a zna se dogoditi i da završe na oglasnicima.

Ipak, mi biramo gledati pozitivno. Ako je netko uzeo knjigu i možda je prodao – i to je jedan oblik koristi od kućice. Ako su knjige nestale, fond se može obnoviti. To je jednostavno rizik koji treba odmah uračunati.

Ono što nas hrabri i nosi su priče s terena: starije osobe koje posuđuju knjige iz kućice i međusobno razmjenjuju s prijateljima, bake koje svakodnevno fotkaju recepte iz kuharica, klinci iz vrtića koji dolaze do kućice na priču, spontano čitanje na klupici za cijelu ekipu koja se igra, razmjena stripova i poruka - cijela sela koja se okupljaju na otvorenjima kućica. Upravo te priče pokazuju da vrijedi ulagati trud jer dobrobit nadmašuje sve poteškoće.

Koliko u Hrvatskoj ima malih slobodnih knjižnica i koji su daljnji planovi, je li moguće povući neke paralele s ostatkom svijeta?

Lesinger: Na interaktivnoj karti danas su evidentirane 332 kućice. Ne postoji županija u kojoj nema barem nekoliko malih slobodnih knjižnica – nekim prosjekom ih ima 15 po županiji. Najviše ih ima u Istri - čak 30, u najmanjoj županiji - Međimurskoj ih je postavljeno 26, u Zagrebu 14. To znači da Hrvatska ravnopravno prati svjetske trendove.

U svijetu danas postoji više od 200.000 malih knjižnica u više od stotinu zemalja na svim kontinentima. Hrvatska priča uistinu ne zaostaje za globalnom. Tako ćete naći sjajne slobodne knjižnice na pristaništima i lukama, željezničkim i autobusnim stanicama od kojih je najpoznatija ona u Kuželju. Osim na vodi i tlu, čitati se može i u zraku za što su se pobrinuli u Kknjižnicama Grada Zagreba (KGZ) te otvorili na aerodromu u Zagrebu Zag Flybrary.

U tijeku turističke sezone aktivno je više od 150 kućica na raznim plažama duž obalu i na otocima. Male slobodne knjižnice nalaze se i na planinarskim putevima i na kontinentu, a najveća se nalazi u Šarengradu i jedini je bibliočardak na svijetu. Sve to pokazuje da su ljudi kreativni, entuzijastični i da znaju prilagoditi ideju vlastitoj sredini.

Koji su planovi za budućnost Mreže – što pripremate i čemu se čitatelji mogu veseliti?

Planovi za budućnost uključuju izradu službene web-stranice i e-priručnika za čuvare. Web-stranica bit će prva adresa za sve informacije – od toga kako postaviti ili prijaviti kućicu, preko interaktivne karte i vijesti, do materijala koje će čuvari moći preuzeti i koristiti. E-priručnik će pak donijeti iskustva s terena i primjere dobre prakse – kako izraditi kućicu, kako brinuti o fondu, kako potaknuti zajednicu da sudjeluje.

Oba resursa bit će besplatna i otvorena svima. Ekipa koja radi na tome također sve odrađuje volonterski uz dosta obaveza koje nosi radno mjesto u knjižnici pa se onda neke stvari odvijaju malo sporije nego što bismo htjeli. Isto tako ne operiramo budžetom pa ovisimo o dobroj volji, vremenu i trudu ostalih entuzijasta iz zajednice. Mreža #MSKH okuplja ljude koji vole čitanje i koji znaju kakvu čaroliju ono nosi. Zato sve u ovoj priči i oko nje rade besplatno za dobrobit zajednice. I tako će i ostati.

Nikada nije naodmet podsjetiti ili nanovo otkriti - zašto je važno razvijati ljubav prema knjigama i redovito uživati u čitanju?

Lesinger: Čitanje donosi mnogo toga, ali ono što stoji iznad svega je – empatija. Čitajući ulazimo u svjetove, emocije, stanja i iskustva drugih. Učimo na njihovim greškama, prepoznajemo pozitivne i negativne emocije i razna stanja svijesti u koje se čitanjem uživljavamo iz sigurnosti svoje fotelje  Knjige nam obogaćuju jezik i razvijaju kritičko mišljenje, ali još važnije - one nas uče gledati svijet tuđim očima.

U današnje vrijeme mnogi aktivno traže predah od ekrana, od buke i negativnih vijesti. Knjiga im pruža upravo to – mir i koncentraciju, uranjanje u vlastiti svijet sigurnosti i prihvaćenosti. Knjige nisu izgubile čitatelje, naprotiv, mnogi se vraćaju tiskanim izdanjima jer se žele prepustiti drugačijem ritmu i načinu čitanja teksta. Knjiga je i dalje utočište, bijeg, pa i lijek.

Koliko je važno što i kako čitamo?

Lesinger: Važno je i jedno i drugo, ali nikada ne treba nametati stroge kriterije po tom pitanju. Netko čita ljubavne romane da se opusti, drugi kriminalističke romane iz znatiželje, treći stripove ili kuharice. Sve to vrijedi jer svaki čitatelj ima svoj razlog i svoju potrebu. Isto tako, treba prihvatiti da mladi čitanje najprije povezuju s digitalnim tehnologijama, ali ipak čitaju.

Djeci se može čitati od najranije dobi, i prije nego što razumiju riječi – važno je da čuju glas i osjete bliskost. Tako nastaje navika čitanja. Nažalost, u školi se često dogodi da djeca izgube ljubav prema knjizi jer je čitanje vezano uz obavezu i ocjene. Zato im moramo nuditi i drugačije knjige – one koje su zabavne, bliske i koje će ih ponovno privući u knjižnice i svijet mašte.

Odrasli se, pak, često vraćaju knjigama kao odmoru od digitalnog svijeta, kao načinu da se isključe i opuste od svakodnevnog stresa i užurbanosti.

Zašto su knjižnice, i velike i male, ali možda pogotovo male, iznimno važne, čak i važnije nego ikada, i jesmo li svjesni njihove važnosti, pogotovo u današnje doba kada se čini da je zahvaljujući internetu sve nadohvat ruke i dok mnogi misle da o svemu sve znaju?

Lesinger:  Knjižnice su opstale kroz sve velike promjene – od izuma tiskarskog stroja do digitalne revolucije – i uvijek su se prilagođavale. Danas, kada internet nudi neizmjerno mnogo podataka, knjižnice pomažu ljudima da se u svemu tome snađu, da razviju kritičko mišljenje i razlikuju provjerene informacije od dezinformacija.

No, knjižnice su i dalje puno više od spremišta informacija. One su mjesta susreta, utočišta i slobodnog čitanja. Male slobodne knjižnice u tome su još posebnije – pripadaju manjoj zajednici koja se još jače veže za njih. Ono što je najvrijednije je ta sloboda čitanja - posudba bez ikakvih obveza i pritisaka, bez osude što se čita ili kako dugo. Cijela ta priča oko slobodnih knjižnica je poput "gerilskog načina" promicanja čitanja: intimno, nenametljivo i slobodno, a opet osobno.

Velike i male knjižnice nisu konkurencija, nego saveznici. Zajednički cilj je svima isti - približiti knjige ljudima i poticati ljubav prema čitanju.