Razrednik Zoran Milanović istrčao je u kratkim hlačicama i Lacoste majici, namignuo vozaču i i zaderao se: Idemo dečki i cure, stigao je... the bus is here, c'mmon! Članovi Vlade 7.a koji su prema šefovim uputama došli sat vremena prije njihovog prvog zajedničkog odlaska na more utrčali su šutke u autobus.
Pročitajte i ovo
Prvi potpredsjednik razreda Radimir Čačić sjeo je na prvo mjesto u autobusu. Malo tko ga je u razredu volio jer je bio jako bahat i družio se samo sa starijima. Od prvog se razreda hvalio kako će njegovi roditelji investirati u novu školu no to se do danas još nije dogodilo. To što ga nitko više osim razrednika Milanovića nije shvaćao ozbiljno, nije ga uopće diralo. Bio je siguran da ga će se on, kao i uvijek, prvi baciti u vodu kada dođu na more.
Slavko Linić bio je jako sretan. On je obožavao ići na more jer je bio razredni blagajnik i kad je nekome trebao novac za sladoled morao se obratiti baš njemu. Uvijek je mudro raspolagao zajedničkim džeparcem razreda, pa bi se na kraju godine našla koja kuna da kupi novu igricu "The fiscal games od life" koju je obožavao više od ičega. Slavko je bio neobično miran i svi su ga se u razredu najviše bojali iako je Čačić htio da se svi najviše boje njega. Ipak razrednik Milanović znao je da je Linić dobra dušica i uvijek mu je gledao kroz prste čak i kad bi Linić izgubio koju zajedničku kunu.
Abusus non est usus sed corruptela! Vikao je razdragani razrednik Zoran Milanović na mikrofon autobusa koji je autocestom A1 polako, ali sigurno napredovao prema kampu Straško. Sorry ljudi, ne znam razumijete li me, ali ja razumijem da vi mene možda ne razumijete! Svi su pokorno kimnuli glavom iako nitko nije znao o čemu razrednik zapravo priča.
Andrea Zlatar mirno je i kulturno sjedila i čitala knjigu.
Siniša Hajdaš Dončić je samo opčinjeno gledao u cestu. Sanjao je da će jednog dana vrlo mlad postati ministar prometa.
Tihomir Jakovina prvi je put krenuo na more. Ljeta je uvijek provodio na seoskom imanju i ovo je za njega bio poseban trenutak.
Rajko Ostojić ponio je punu torbu lijekova. Za svaki slučaj jer su ga roditelji upozorili da u hrvatskim bolnicama nemaju dovoljne rezerve.
Razrednik Milanović i prvi potpredsjednik razreda stalno su se nešto došaptavali na čelu autobusa. Druge je to jako živciralo, ali nitko se nikada nije usudio to reći naglas.
Mirando Mrsić imao je lijepu tirkiznu košulju s kratkim rukavima koju mu je baka kupila za zajednički razredni odlazak na more. Nadao se samo da u Straškom neće sresti Vilima Ribića iz 7 b. s kojim je imao nesuglasice oko toga tko će kada koristiti nogometno igralište. Taj mu je čovjek strašno dizao tlak jer nije imao razumijevanja za okolnosti da to isto igralište koristi nekoliko škola.
Kada je autobus prešao Paški most, razrednik Milanović je pobjedonosno uzviknuo: Amat victorio curam!...okrenuo se prema autobusu i rekao: tako se vodi razred na more, ne! Sad ćete vidjeti što je pravi odmor! Želim da se stvarno odmorite i da budete normalna djeca! Članovi razreda opet nisu znali što Milanović govori, ali su uglas ipak povikali: tako je!
Bilo je to ljeto puno prvih ljubavi, dječjih radosti i spontanih trenutaka koje će pamtiti cijeli život. Kada su se vratili u Zagreb, Milanovićevi puleni bili su tako odmorni da su bez problema sljedeće godine izvukli školu iz dugogodišnje krize nogometnog turnira njihove općine Centar. Mirando Mrsić je u finalnoj utakmici malo nagazio Vilima Ribića i natukao mu nogu, ali sve se brzo zaboravilo.
Djeca iz Milanovićeva razreda bila su doista sretna. Živjela su u državi u kojoj se njihovi roditelji nisu morali brinuti za posao i imali su visoke plaće. Nezaposlenosti nije bilo, a proizvodnja je cvala. Život je bio baš onakav kakav treba biti.
