Najmilija pjesmica iz djetinjstva bila mi je Zeko i potočič te ona o Varaždincu koji uporno tvrdi da je domovine sin.


Kod potočića i zečiča sve mi je bilo jasno. Uglavnom sam plakao kad sam vidio negdje led, razbijao sam ga nogom da zeko može pitii vodicu. Ovu pjesmicu s Varaždinecem nisam baš razumio, ali pjevao sam iz svega glasa. Djelovala je uvjerljivo. Kao da takav lik stvarno postoji tu među nama.

Vezani članci Andrej Plenković i Alen Runac Kandidat za varaždinskog gradonačelnika, sadašnji direktor groblja, uz račun za grobnu naknadu poslao i - svoju fotografiju Smeće na Jarunu Zagrebački Jarun prepun smeća nakon okupljanja mladih

Prošlo je gotovo 40 godina prije no sam shvatio o čemu se radi u toj naoko priglupoj pjesmici. Sigurno je i vi znate. Stihovi govore o Varaždincu kojem baš ništa ne ide po planu. Imao je šešir koji mu je odnio lagani vjetar, imao je kaput koji je više bio kod šnajdera nego na njemu, Imao je i kišobran, bar dvjesto put zakrpan. Zašto je tomu bilo tako, narodna pjesma ne govori. Nema u toj pjesmi ni riječ o razlozima takvme ponašanju glavnoga lika. Mislim, kit nije baš sav svoj, nešto kao Antun Tun (isto mu je malo oštećen um). Nije opak, nije zao, djeluje fin. Najvažnije je, kako govori refren, da je on domovine sin.

Pa kakav je to lik, nikada se nisam zapitao do jučer kada sam išao put Varaždina na barokne večeri. Ma ne bih ništa ni primijetio da me nije zapuhnuo neki odvratan vonj. Kao da je na pokvareni bakalar netko izlio trula jaja. Smrad je to kao kad se kuhaju fileki, podsjeća na miris vojničke čizme nakon tri tjedna marširanja. I tada se sjetim da me je takav miomiris dočekao i prije pet godina na istom ovom mjestu. Pa zar je moguće da je to ono isto balirano smeće o kojem se pričalo kao o najgorem primjeru neadekvatnog postupanja s otpadom u Hrvatskoj? I baš kada sam začepio nos, zatvorio usta i prozore na autu nešto mi je sinulo. Djetinstvo, Varaždinec - domovine sin..

Svake godine u smeće bacimo zlata vrijednog na stotine milijuna eura

Pa to je taj isti lik iz dječjih pjesmica . Ne može biti greška. Pa tko bi drugi ostavio 100 000 tona smeća nasred livade pred gradom koji se diči kulturom. Pa bi li mogao normalan čovjek gledati skoro deset godina u ovakav prizor? Imal je i dučan i brzo je z njega zletel van. Vjerojatno fiskalizacija ili ručna zanimacija (lijeva ruka, desni džep). Mili bože - sve je već odavno rečeno. Mora da se tu radi o nekoj genetskoj greški. Sve što je počeo zahebao je. Ali glavno da je on domovine sin. Genijalno. Pjesnik je sve opjevo i prije sto godina. Strašno. Znam da se kod nas stvari kreću od lošega na gore. Jučer sam prošao uz tu groznu gomilu, a danas čitam da je taj isti Varaždinec, (domovine sin) prijavio svoj grad za europsku prijestolnicu kulture. Ima i internet stranicu. Ma lik se šali, mislim, pa cijeli svijet zna da nije čist u glavi. Svijet mi se okrenuo naglavačke, ne vjerujem da to stvarno piše: Varaždin je grad kandidat za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine. Pa tko će normalan doći u grad koji na ulazu ima 107 000 bala smeća? Pa to ni kod onih u Napulju ne bi prošlo. Ni godine one kad je gradonačenik bio Vito Corleone.

Ja mislim da je taj kit iz pjesme kandidat za neku ustanovu - ludnicu da budem sasvim jasan (pjesma kaže da je tam strpal punicu, no to je najmanje bedasto od svega što je do sada učinio). Tako je bilo u pjesmi. U stvarnosti u mjestu gdje živi i dan danas ima hrpu smeća koja je svakim danom sve veća samo što o tome još nitko nije propjevao.

Nedaleko ove hrpe otpada je vodocrpilište i svi to znaju, ali i dalje veselo pjevaju: Ja sem Varaždinec, Varaždinec, domovine sin.

I što sada reći? Ne padaju mi na pamet više nikakve rime, guši me smrad iz srca lijepe domovine.

Odustao sam toga dana od barkoknih večeri. Krenuo sam smjesta doma i to okolo po staroj cesti, samo da ne moram voziti opet kroz to smeće. Lupka amortizer na Zelenku: dum, dum (loš je drum) i eto Breznički Hum. Po staroj cesti svraćam do prijatelja Jožeka u vinariji Šafran, drmnem prvo lozu (za dezinfekciju) pa traminac (za primarnu selekciju) i molim Očenaš i Bože pomozi.

Pričam Jožeku o apokaliptičnom prizoru u njegovom susjedstvu, a on se bojažljivo okreće i tri se puta (s dva prsta) prekriži - makar je v svojoj hiži. Dao mi je prijateljski savjet: Pij i čkomi jer buš prošal kak i oni. Postupam po naređenju i na koncu konca hvatam se lonca - mi Samoborci čuveni smo baš po tome. Nejdeme dime do zore. Kaj nam pak moreju? Jožek je čuven po tome da nije škrt, ali da nismo prestali flaširat vjerojatno bi nas pred jutro trebali kao i onaj otpad balirat.

Ako vam se ne sviđaju moje rime, prilažem tekst u prozi - piše ga gradski vijećnik barkoknog grada Željko Cecelja. I ako ga pročitate do kraja neće vam biti do veselja. Tekst nije novi, objavljen je već sto puta, ali je gomila smeća i dalje pokraj puta. Pisat će on još nebrojno puta - kad je u politici čovjek svašta guta. A što se tiče mene i puta, u smjeru Varaždina ubuduće vozim samo do table na kojoj piše Breznički Hum. Pratim još samo putokaz vinarija. Dosta mi je politike i svinjarija.

U Varaždin ne idem sve da me zovu zajedno i krsni i vjenčani kum. Ako me ipak vidite u Varaždinu, znači da mi se od pijače pomračio um.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook