Desetogodišnji dječak, učenik 5-tog razreda OŠ Oton Iveković, koji je prije gotovo tri tjedna izdvojen iz obitelji i smješten u jedan zagrebački Dom za odgoj djece i mladeži na dijagnostičku obradu, je 'stabiliziran, a suradnja s majkom je dobra, što je svakako super-dobrodošlo za daljnji tretman dječaka i roditelja', odgovor je Dubravke Marušić, načelnice Sektora za djecu i podršku obitelji pri Ministarstvu socijalne politike i mladih na pitanje Dnevnik.hr-a o aktualnom stanju dječaka, čija je dramatična priča uzbunila kako institucije, tako i hrvatsku javnost.
>>Prijetnja učiteljici na Facebooku: Dječak (10) završio u Domu za djecu, otac u istražnom zatvoru
Dječak ima i mlađu dvogodišnju sestru, no zasad nadležne institucije nemaju saznanja da bi i njezina dobrobit bila ugrožena od strane roditelja, neslužbeno doznajemo iz više izvora.
U dosadašnjem razdoblju roditelji, kako otac, koji je još uvijek u pritvoru u zatvoru Remetinec (kaznena prijava zbog povrede djetetovih prava), tako ni majka, nisu bili sklona suradnji sa stručnim službama što je utjecalo na produbljavanje problema, jer ni dječak, pa tako ni roditelji nisu bili dostupni pravodobnoj stručnoj pomoći i podršci, neslužbeno doznaje Dnevnik.hr.
Ova je šokantna priča o dramatičnom izdvajanju 10-godišnjeg djeteta iz obitelji, iako je ta njegova eksplicitna Facebook prijetnja ubojstvom učiteljici bila 'samo' okidač u konkretnom slučaju, ponovno je otvorila temu - koliko je bitan nadzor virtualnog svijeta naše djece ?
'Obiteljski zakon propisuje roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava u odnosu na sve segmente djetetova života i razvoja, što obuhvaća i potreban nadzor nad sadržajima slobodnog vremena, kao i mogućnost pristupa i korištenje društvenih mreža i elektronske pošte', pojašnjava Dubravka Marušić, načelnica Sektora za djecu i podršku obitelji pri Ministarstvu socijalne politike i mladih za Dnevnik.hr.
Učitelji i profesori bi trebali obratiti pozornost i na događaje na internetu, bez obzira što se ne događaju izravno u školi, jer to što se događa na internetu nesumnjivo utječe na učenike u razredu ili vršnjake u školi O ovoj smo problematici, s kojojm ćemo se zasigurno idućih godina sve češće susretati, popričali s Ivanom Dolovčak, socijalnom radnicom, koja je stalna stručna suradnica Savjetovališta za djecu i roditelje 'Snaga obitelji', pri Dječjoj kući Borovje, koju vodi Udruga Hrabri telefon.
Koliko je pojava objave svakojakih, često neprimjerenih sadržaja na društvenim mrežama, gdje se većina djece i maloljetnika dopisuje i komunicira bez roditeljskog nadzora, znak za uzbunu?
'S jedne strane neprikladni sadržaji, koje objavljuje određeno dijete mogu ukazivati na to da ono traži pozornost drugih, no moguće je da je to njegov način izražavanja traženja pomoći, jer drugačije ne zna. S druge strane, neprikladni sadržaji posljedica su nerazumijevanja posljedica i štete koju takvi sadržaji mogu izazvati.
Nerazumijevanju posljedica pridonosi činjenica što komuniciranjem putem interneta izostaje fizički kontakt, koji postoji u komunikaciji uživo, prilikom kojeg počinitelji nasilja mogu vidjeti reakciju 'žrtve' i uvidjeti štetu koju je njihovo ponašanje izazvalo, odnosno, mogu postati svjesni opasnosti koju neprikladni sadržaji koje objavljuju povlače za sobom.
Upravo zato djecu treba upoznati i upozoriti na posljedice neadekvatnog korištenja interneta, odnosno na 'zamke' u koje mogu upasti ukoliko ne poznaju internet i kako ga sigurno koristiti', ističe Dolovčak.
Koliko je tu bitan roditeljski nadzor?
'Ono što je izuzetno bitno je roditeljski nadzor virtualnog svijeta koji nikako ne smije izostati. Ukoliko roditelji ne pokazuju interes za djetetove aktivnosti na internetu, nisu upućeni u njih i ne razgovaraju s djetetom o pravilima sigurnog korištenja, kako interneta tako i društvenih mreža, može doći do toga da se dijete koje provodi većinu slobodnog vremena u virtualnom svijetu, počinje udaljavati od realnog života te povezivati s virtualnim.
Istraživanja pokazuju da ta djeca kojoj nedostaje podrške i interakcije s roditeljima i vršnjacima češće posjećuju stranice neprikladnog sadržaja, te na taj način postaju rizičniji da postanu zlostavljači. Posebno su rizična ona djeca kojima se stalno poručuje da su zločesti, neposlušni, problematični i slično, jer s vremenom doista počinju vjerovati da su takvi te se tako počinju ponašati', naglašava Dolovčak.
Hoće li nam se uskoro možda dogoditi neki teži incident u školi?
'Hrvatska je zemlja u kojoj su još uvijek prisutni brojni rizični čimbenici za razvoj agresivnosti u djece, od niskog ekonomskog statusa obitelji, postojanja oružja, stresa roditelja, velike nezaposlenosti... Međutim, unatoč tome, broj stručnjaka mentalnog zdravlja u školama, pa i u zdravstvu je još uvijek premalen.
Učitelji i profesori bi trebali obratiti pozornost i na događaje na internetu, bez obzira što se ne događaju izravno u školi, jer to što se događa na internetu nesumnjivo utječe na učenike u razredu ili vršnjake u školi.
Smatram da škola ima prostora da se zainteresira za aktivnosti i sigurnost djece na internetu kroz edukacije o korištenju interneta na siguran način, kako bi djeca gradila odgovoran stav prema korištenju interneta, da djeci daju određene zadatke na tu temu, da potiču razgovor o dobrim i lošim ishodima koje neko ponašanje može imati, da potiču djecu i mlade na kreiranje određenih stranica kojima se potiče suradnja i nenasilje u koje treba uključiti što veći broj djece', preporuča Dolovčak.
Na koji se način i može li se uopće takva situacija/pojava u društvu nadzirati?
'Ponekad se čini da je to područje preširoko da bi se moglo nadzirati. Međutim to je moguće ukoliko je prisutna suradnja svih onih dionika i institucija društva, koji su odgovorni za djecu.
Potrebno je podizati svijesti ljudi o postojanju problema nasilja i odupirati se negiranju problema što je često slučaj, kao i ne opravdavati nasilje među djecom na način da su to 'dječja posla' koja djeca trebaju rješavati sama. Prvenstveno je za djecu odgovorna obitelj. Roditelji su ti koji se trebaju interesirati za sve segmente života djeteta, kako o školi, prijateljima, izvanškolskim aktivnostima, tako i o životu na Internetu, aktivnostima u virtualnom svijetu, virtualnim prijateljima i sl.
Istraživanja pokazuju da većina djece Internet koristi svakodnevno te se na njemu osjećaju sigurno i moćno upravo zbog toga što 'ne vide' sugovornika. Djeca često doživljavaju da je na internetu sve dopušteno te ga koriste kao svoj prostor gdje mogu izraziti što žele bez posljedica pošto se ne suočavaju izravno s osobom kojoj nešto poručuju.
Upravo tu je neizostavna uloga roditelja da djeci naglase da pravila koja vrijede u svakodnevnom životu vrijede i u virtualnom svijetu. Osim roditelja i učitelji su ti koji osim obrazovne imaju i odgojnu ulogu u životu djece te bi se trebali kontinuirano usavršavati u području interneta, cyberbullyinga te kako ono utječe na djecu.
Nužno je da učitelji ne djeluju samostalno u rješavanju nasilja već da se na razini škole postave jasna pravila koja ne dopuštaju nasilje te posljedice koje će se primijeniti ukoliko se nasilje dogodi. Ono što je izuzetno bitno je da škola bude dosljedna u postavljenim pravilima i posljedicama što je potrebno kontinuirano pratiti. Osim toga jako je bitna suradnja škole s obitelji određenog djeteta kod kojeg su uočene određene teškoće što se tiče ponašanja, kao i suradnja s Centrima za socijalnu skrb, odnosno s drugim stručnjacima', savjetuje Dolovčak.
Zovu li roditelji Hrabri telefon ili dolaze u Savjetovalište 'Snaga obitelji' pri Dječjoj kući Borovje i zbog problema s malim 'ovisnicima' o internetu, Facebook-u, igranju igrica na 'mreži' ?
Roditelji, pronađite vremena za djecu, nemojte ga prepustiti internetu i televiziji 'Roditelji se na Hrabrom telefonu raspituju o savjetima vezanim za prekomjerno provođenje vremena djece na internetu, ali nas pitaju i za savjete vezane za svoju nesigurnost, odnosno nedovoljno znanje o samom internetu i aktivnostima svoje djece na njemu. Roditelji se često osjećaju bespomoćno i nesigurno jer su, na neki način, etiketirani kao oni od kojih djeca trebaju učiti i koji sve znaju, te ne žele narušiti tu sliku koja djeca o njima imaju.
To može biti razlog zbog kojeg ne žele pitati djecu da ih nauče određene aktivnosti na Internetu. Također, često se osjećaju i kao da zadiru u privatnost djece. No, roditeljska uključenost u virtualni svijet djece je vrlo važna i roditelji se trebaju zanimati za aktivnosti svoje djece na internetu, zajedno otkrivati određene stranice, proučiti zajedno s djecom društvene mreže, danas toliko popularne i sl. Roditelji posjeduju životno iskustvo i razna znanja koja mogu primijeniti i na područje interneta što nikako ne smiju zaboraviti', kaže Dolovčak.
I za kraj razgovora za Dnevnik.hr, Ivana Dolovčak daje stručni savjet - kako na najbolji mogući način nadzirati virtualni svijet naše djece?
'Roditelji, pronađite vremena za djecu, nemojte ga prepustiti internetu i televiziji. Naučite više o internetu da možete razgovarati s djecom, potičite upotrebu interneta kao načina za učenje. Potičite empatiju kod djece i njihovo uključivanje u razne programe koji podržavaju uzajamno pomaganje u školi, zajednici. Djeca i mladi imaju važnu ulogu u podržavanju i ponavljanju nasilnog ponašanja. Ukoliko ćete im usaditi da način na koji upotrebljavaju internet za sobom donosi određene posljedice vjerujem da će prije nego što objave određeni sadržaj razmisliti je li on prikladan ili ne.
Bitno je da roditelji djeci ponavljaju pravila kojih se moraju držati prilikom korištenja internetom, odnosno savjete kako 'rukovati' internetom koju će s vremenom djeca usvojiti.
Potrebno je djeci i mladima poručiti da ne smiju razgovarati/chatati/prihvaćati na društvenim mrežama osobe koje ne poznaju 'u stvarnom životu', te da budu pažljivi kome sve daju osobne podatke, ime, prezime, adresu, ime škole, razred, kvart, klub i lozinke.
Potrebno je naglasiti i razgovarati s djecom o suosjećanju za druge te da neke poruke koje njima mogu biti smiješne, za druge mogu biti uvredljive zbog čega moraju razmisliti što šalju prijateljima i koje poruke/statuse objavljuju; trebaju se zapitati hoće li nekoga njihova poruka povrijediti i naštetiti mu.
Često vidimo da mladi i djeca objavljuju razne slike na društvenim mrežama. Preporuča se da s osobama koje se nalaze na određenim fotografijama/videima, provjere i dobiju njihovo dopuštenje za objavljivanje takvih sadržaja.
Izuzetno je važno djeci naglasiti da ukoliko se zbog određenog sadržaja osjećaju loše ili neugodno, trebaju se povjeriti odrasloj osobi u koju imaju povjerenja (npr. roditeljima, nastavnicima, školskom psihologu i sl.) kako problem ne bi postao ozbiljniji te im dati do znanja da ona nisu kriva ukoliko ih se neki neadekvatni sadržaji tiču.
Ukoliko je riječ o ozbiljnijem zlostavljanju, osobito prijetnjama, potrebno je sačuvati poruke ili zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke te prijaviti policiji. Moguće je obavijestiti i administratora koji može onemogućiti neželjene i neprikladne sadržaje.
Važno je da svi dionici društva koji su odgovorni za djecu razvijaju kod njih odgovornost za ispravno i pogrešno', poručuje završno Ivana Dolovčak, socijalna radnica i stalna stručna suradnica pri Savjetovalištu za djecu i roditelje ' Snaga obitelji', pri Dječjoj kući Borovje Udruge Hrabri telefon u razgovoru za Dnevnik.hr.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
