Steenbergen je rekao da je prvog dana Oluje, 4. kolovoza, iz skloništa čuo kako granate padaju po Gračacu. Također je rekao da je 6. kolovoza, dan nakon oslobođanja Gračaca, vidio organiziranu pljačku srpskih kuća. Naglasio je kako su namještaj i ostale stvari iz kuća iznosile osobe odjevene u civilnu odjeću, ali s narančastim trakama na rukama. Kasnije su stigli kamioni kojima su te stvari odvožene na nepoznatu lokaciju. Rekao je da su toj pljački nazočili pripadnici specijalnih postrojba HV-a, no da nisu u njoj sudjelovali.
Također je rekao da je 18. kolovoza vidio kuće u plamenu u okolici Gračaca, da su njega i njegov tim pripadnici redovnih postrojba HV-a fizički spriječili da obiđe lokaciju paleža. Rekao je da je tih pripadnika bilo dvadesetak i da su se neprijateljski odnosili prema promatračima. Kada je kasnije u hrvatskoj policijskoj postaji, uspostavljenoj nakon oslobađanja Gračaca, prijavio taj palež odgovoreno mu je kako te kuće, koje su pripadale tamošnjim Srbima, gore zbog "neispravnih instalacija".
Odgovarajući na protuispitivanje odvjetnika Gorana Mikuličića, branitelja generala Mladena Markača, nizozemski se časnik nije mogao sjetiti je li u Gračacu postojala motorizirana brigada tzv. vojske RSK, odnosno je li u gradu bilo vojnih ciljeva. Mikuličić je zatim kao dokaz uveo dokument tzv. vojske RSK koji pokazuje postojanje devete motorizirane gračačke brigade te vojske.
Steenbergen je na pitanje Mikuličića potvrdio da su vojni promatrači nakon početka Oluje bili evakuirani u bazu jordanskog bataljuna UN-a te smješteni u sklonište. Rekao je i kako im je zapovijeđeno da iz njega ne izlaze. Dodao je kako ranije nije imao neposrednog iskustva u granatiranju. Na izravno pitanje je li sposoban samo prema zvuku raspoznati ispaljenje granate, njezinu eksploziju, eventualnu jeku i vrstu granate, svjedok je odgovorio "samo pravac ispaljivanja". Rekao da je prema zvuku procijenio da je na grad u početku akcije, 4. kolovoza ujutro, padalo dvije do tri granate po minuti. No, nije mogao procijeniti koliko ih je palo na sam grad, a koliko na bližu okolicu.
"Gospodine Steenbergen, vi ste sam početak napada proveli u podrumu zgrade u kojoj ste stanovali u Gračacu, a nakon toga u skloništu u bazi jordanskog bataljuna. A ipak se, iz te perspektive, pišu izvještaji o stanju u Gračacu. Kakva je onda vrijednost takvih izvještaja?", zapitao je Mikuličić. Svjedok je odgovorio da to nisu samo njegova osobna zapažanja, nego i cijelog promatračkog tima. Također je rekao da je jedno vrijeme proveo na vratima podruma i u dvorištu zgrade, odakle je mogao i vidjeti kako granate fijuču i padaju lijevo i desno od mjesta na kojem se nalazio.
Ispitujući ga o njegovoj drugoj tvrdnji, kako su osobe s narančastim trakama na rukama odnosile stvari iz srpskih kuća, Mikuličić je svjedoku pokazao službeni pravilnik koji pokazuje da se radilo o oznakama pripadnika hrvatske civilne zaštite. Također je pokazao dokument koji pokazuje da je civilna zaštita imala zadaću dezinfekciju napuštenih kuća, uključujući odvoženje zamrzivača i bacanje pokvarenog mesa. Svjedok je odgovorio kako je on na ulicama vidio i druge stvari, a ne "samo zamrzivače". Njegovo protuispitivanje bit će završeno sutra.
Prije izvođenja novog svjedoka, Sudsko vijeće je raspravljalo o zahtjevu tužiteljstva od 13. lipnja ove godine kojim je tražilo da Sud naloži Hrvatskoj da tužiteljstvu u roku od 15 dana preda dokumente vezane uz djelovanje topništva i specijalne policije tijekom Oluje. U tom podnesku navodi se da "Hrvatska nije stavila na raspolaganje vojne dokumente koji se tiču topničkih operacija tijekom Oluje i dokumente specijalne policije koji se odnose na aktivnosti Mladena Markača i njemu podređenih jedinica specijalne policije tijekom operacije Oluje". Prema tužiteljstvu, riječ je o više stotina dokumenata koji uključuju i niz zapovijedi, izvješća i uputa, te popise meta kojima su raspolagali topništvo i specijalna policija u vrijeme Oluje. Prema podnesku, radi se o dokumentima koje tužiteljstvo traži od studenoga 2006. godine. Hrvatska Vlada je u međuvremenu priopćila kako od 788 zahtjeva haškog tužiteljstva, Vlada nije djelomično ispunila samo jedan i to stoga jer se ti dokumenti ne mogu pronaći.
Obrana hrvatskih generala odgovorila je na navedni podnesak haškog tužiteljstva, ustvrdivši u njemu da je tužiteljstvo namjerno odugovlačilo sa svojim podneskom kako bi utjecalo na ishod postupka.
"Ti dokumenti nisu bili na mjestu na kojem je hrvatska Vlada rekla da jesu, odnosno tužiteljstvo ih nije našlo. Kasniji napori hrvatske Vlade u potrazi za njima nisu urodili plodom, točnije istraga je dala zanemarive rezultate. Štoviše, iste osobe koje su ranije bile upletene u skrivanje nekih dokumenata 90-ih godina, sada su ih tražile. Tužiteljstvo je nakon toga shvatilo da suradnja neće dati rezultate i poduzelo je daljnje korake", pojasnio je tužitelj Alan Tieger kašnjenje s ovim zahtjevom.
Odvjetnik generala Gotovine Luka Mišetić nije prihvatio to obrazloženje tužiteljstva i odgovorio da se radi o "suštinski nepravičnom postupku tužiteljstva, svjesno smišljenom kako bi se obranu dovelo u nepovoljan položaj".
"Ovdje se ne radi o nekim dokumentima koji su novootkriveni. Tužiteljstvo je prije godinu dana na predraspravnim ročištima odbilo pomoć sudskog vijeća u nabavi dokumenata i u međuvremenu nije napravilo ništa", rekao je Mišetić. "Tek sada, tri mjeseca nakon početka suđenja, oni iznose takav zahtjev. Usto, tužiteljstvo implicira da je hrvatska Vlada namjerno sklonila te dokumente, pa čak i da ih obrana skriva. Ta je implikacija kategorički pogrešna i razočaravajuća", rekao je Mišetić. Sud je nakon toga prešao na privatnu sjednicu i nije objavio nikakav zaključak o tom pitanju.
