Marijan Matošević živi u mraku, a voda mu je ispred kuće, ako se ne zamrzne. Gotovo slijep, Marijan i njegove dvije mačke žive tako već duže vremena. Nemaju ni sanitarnog čvora u hladnoj i vlažnoj, ruševnoj kući, u stvarnosti jednoj sobi. Njegov dom odavno nema uvjete dostojne ljudskog bića.

Galerija


Na prvu se nije mogao sjetiti koliko je dana najduže bio gladan. Morao je malo promisliti pa je sramežljivo procijedio kroz zube – četiri dana. Ali, nije to Marijanu neuobičajeno. Zapravo, češće je gladan nego sit. Njemu je ionako važnije da su njegove mačke nahranjene. Andrija i Malena. Jedino društvo, jedina utjeha tom sedamdesetogodišnjem slijepom starcu.

Vezani članci Tito Gubić Ivana Zdravka Josipa Radoš i Ema Branica - 1 Bizarnije ne može: Križevi, vibratori i kipovi Gospe u kući u kojoj je boravio notorni Tito Gubić. Obitelj njegove žrtve još uvijek ne može do tijela Ljudi u maskama, ilustracija Kada ćemo vidjeti i zagrliti, poljubiti one najdraže? Razdvojenost izluđuje, a život u korona neizvjesnosti ostavlja psihičke posljedice. No ima načina da si pomognemo

Ono što je slomilo srce mladima iz udruge koji su posve slučajno saznali za zaboravljenog starca jest to što se Marijan Matošević ne žali. Jedino što taj starac želi je preživjeti današnji dan. Ne žali se, teško je izvući od njega riječi, a kamoli da prizna kako mu je teško. Nakon dvije tragedije koje su mu se dogodile, na životu ga drže njegove mačke Andrija i Malena, koje su site i kad je on gladan.

Brojanje koraka i lavež psa koristi za orijentaciju

„Jedino ovi prijelazi cesta me zezaju, kad pređem prijeko, ne mogu uhvatit ravninu. Centimetar odem lijevo ili desno, a tamo na kraju izađe pol metra. Dobro, ne idem tako daleko. Čuje se auto, a ako čujem, onda stanem. Jer nisu ovi električni, oni se baš ne čuju“, priča Marijan.

Kud on, tud i njegovi prijatelji, dvije mačke i bijela drška za metlu. Dobro utabana staza dvorišta je možda poznata. Ali na ulici ostaje tek sluh, i poneko varljivo svjetlo ako ima sunca.

Marijan koristi brojanje koraka kao orijentaciju u prostoru, ali i za povratak kući. Ovisi, kaže, na koju stranu ide. S desne strane ulice broji korake. Ako ide na lijevo, osluškuje poznati lavež pasa u dvorištima. Ponekad i promaši ulaz, ali nikad nije pogriješio cijelu ogradu ili kuću. I tako već godinu dana.

Blagdani su najteži

„Da ne izađem malo van, ja mislim da bi pošizio. Recimo da su mi mice mace kao neka terapija jer najgore je kad sad za Božić nitko ne dolazi ili preko noći“, kaže Marijan.

Radio svira u jednoj sobi ove kuće u Sisku koju Marijan niz godina zove domom, ali topline u njemu nema. Dok mi jače zakopčavamo jaknu, njemu je ovo još jedna zima u nizu. Kaže da mu je hladno. Pokušao je zapaliti vatru, ali nije uspio. Iako je napipao drva i vani ih pronašao, bila su mokra i nisu gorjela.

Život mu je prije nekog vremena odlučio krenuti nizbrdo. U razmaku od tri tjedna ostaje bez sestre i oca. Da nije Malene i Andrije, njegovih mačaka, bio bi potpuno sam. Sve bi to još nekako izgurao, ali malo po malo, zbog dijabetesa mu se na oči navukla mrena. Vidi, tvrdi, čak ni sjene, već samo malo svjetla. Obrise i crte lica uopće ne vidi.

To mu od svega najteže pada. I prije je živio je skromno, od fizičkog rada, pomaganja na pilani, gdje je bilo moguće. Kaže da bi i dalje, ima u njemu još snage, ali bez vida je vezanih ruku. Pa ovisi o ručku koji dobije od Caritasa ili udruga i o slabašnoj socijalnoj pomoći.

Ne jede i po nekoliko dana

„Ako izguram 15 dana, uvrh glave 20, to je već fantastika. Ostatak mjeseca nemam za kavu, nemam za nešto drugo, klope se nađe srećom, neki put ne“, objašnjava.

Najduže je bio gladan 4 dana. I sam se pita kako je to izdržao. Bez hrane još se nekako čovjek i može stisnuti, priča nam Marijan. Ali bez vode, to je već nešto teže. A jedini izvor tekućine za njega je ispred kuće, u dvorištu. Samo ako temperatura dopusti.

„Kad sam vidio, natočim kanistre, prije sam u kanistre točio 10-20 litara, pa onda ako se slučajno zaledi pa imam par dana. Plus neki dok ne bude, ili ako uspijem odledit. Zagrijem vode unutra u kući, pa po pipi. Ako nije veliki minus, popusti. Ako je veliki, ne popusti“, prića Marijan.

Jedina mu je želja - jastuk

Samog i posred ceste, prije mjesec ili dva, uočila ga je Lucija iz udruge Aksis i odlučila s kolegama iz udruge nešto poduzeti. Odvela ga je kući i zaprepastila se.

„Nije navikao da ga itko posjećuje. Veselio se iako nismo u početku došli s ničim već samo vidjeti situaciju. Bio je taj mali stari frižider i jedan jogurt s isteklim rokom. Nije bilo vode, slavine, hrane, odjeće, ničeg“, tvrdi Lucija.

Jedina želja bila mu je novi jastuk. No kad su vidjeli u kakvim uvjetima živi praktički slijep čovjek, ostavljen i zaboravljen od svih, nisu mogli drugo nego reagirati.

Iz udruge pričaju kako im je, kad su ga prvi put pitali što mu je najpotrebnije, rekao kako želi imati sanitarni čvor i pitku vodu. Svaki idući put morali su izvlačiti iz njega što mu treba jer nije želio ništa tražiti. Samo je želio biti siguran da su mu mačke zbrinute i nahranjene. S njima ipak dijeli sve.

Probleme stvara zdravlje, ali i derutni dom

Iz udruge mu pomažu da ima barem osnovne stvari. Pokušavaju riješiti problem sa zdravstvenim osiguranjem, i zahvatom koji bi mu omogućio da progleda. Ali zapuštena kuća s uvjetima nedostojnim ljudskog bića već je teži problem.

Krov pušta vodu i to ravno na Marijanov krevet. „Kad je jedanput došla socijalna radnica, čim je došla ovdje nije ni pogledala u kuću, došla ovdje i rekla to treba rušit i zapalit“, priča nam.

Donedavno posve zaboravljen, usamljen i napušten. Od svoje kuće zbog uspomena koje ga vežu jednostavno ne želi otići. Tu su njegove mačke, tu je živio, još živi i ne može otići. Iako su ga, priča nam, željeli smjestiti u dom. „Negdje te bace u neki dom i onda budi ko fikus u krevetu od 0-24. Dok još mogu, probat ću izdržati, a dok ne budem, Bože moj“, objašnjava.

Skroman je i ne traži za pomoć

„Bio sam šokiran iako znam da postoje takvi slučajevi. Ne smatram da ne postoje, ali jednostavno bilo mi je teško. U tom trenutku sam ja shvatio da imam puno više stvari i da sam nezahvalna osoba i onda imamo takvog čovjeka koji živi u takvim uvjetima, izuzetno skroman, socijalno i društveno izoliran“, prepričava nam svoje doživljaje zaposlenik udruge, Vladimir Antun Posavec.

Introvertiran i praktički slijep, Marijan pomoć ne traži niti moli, ali sigurno je neće odbiti. Živio je, blago rečeno, skromno, a tako namjerava i dalje. Dok su mačke site, njemu je kuća na broju. A za sebe kaže kako treba samo jedno.

„Da preživim do sutra, ako je mogućnost. A dobro sutra je daleko, danas je danas. Sutra je daleko, pet dana unaprijed je već previše daleko. Od dana do dana, ako danas preživim, dobro, a ako ne, Bože moj, neću bit ni prvi ni posljednji. Ali nadam se da hoću. Probat ću“, govori nam.

U tome Marijan neće biti sam. Jer njegova tišina i skromnost glasno su odjeknule ulicama Siska, a bijeda u kojoj živi, barem neke nije ostavila ravnodušnima. Nakon emitiranja priloga o Marijanu, mnogi su se javili za pomoć.

Svi koji žele pomoći dedi Marijanu, mogu to učiniti uplatom na ovaj račun:
IBAN AKSIS: HR1123600001102781144
Opis plaćanja: ''Za dedu Marijana''

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr