Nakon što saznaju da imaju karcinom dojke, mnoge se pacijentice ne oporave ni od prvotnog šoka zbog dijagnoze, a već se moraju nositi s još jednom traumom. Naime, onima kojima je propisana radioterapija na nju moraju čekati tri, četiri, pa do čak šest mjeseci, kaže Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu.
"Neke žene čak i odustanu od liječenja, prekinu radioterapiju. Njihovo je zdravlje ugroženo zbog toliko dugog čekanja. Osim toga, tijekom zračenja mnoge imaju nuspojave, teške opekline, onda se radioterapija isto odgađa. Sve to jako dugo traje i neke pacijentice jednostavno više ne mogu te odustanu i ostaju samo na medikamentoznoj terapiji,“ govori Belina.
Uređaji za zračenje toliko su stari da za neke nema ni dijelova
Linearnih akceleratora, kaže, ima malo, stari su, kvare se i nema dovoljno stručnog kadra koji bi na njima radio.
Hrvatska je po broju linearnih akceleratora ispod prosjeka Europske unije: imamo samo tri i pol uređaja na milijun stanovnika, dok je EU prosjek 5,3 uređaja. Mnogi od postojećih akceleratora stariji su od 10 godina, a kada se pokvare, teško se dolazi do zamjenskih dijelova.
Ministarstvo zdravstva raspisalo je natječaj za nabavu 21 linearnog akceleratora i devet CT simulatora, što će biti financirano sredstvima iz europskog Mehanizma za oporavak i otpornost od 85 milijuna eura. No krajnji rok za njihovo stavljanje u funkciju je 31. prosinca 2025. godine, a dotad su onkološki pacijenti osuđeni na strojeve koji se često kvare, zbog čega se odugovlači njihovo ionako teško liječenje.
Onkološki pacijent, ako se pita Ministarstvo zdravstva, postaje se po kratkom postupku. Recimo, žena napipa kvržicu u dojci, dođe liječniku obiteljske medicine, on joj u slučaju sumnje na karcinom piše uputnicu s napomenom za hitni pregled te pacijentica dobiva specijalistički pregled u roku od 15 dana, a najkasnije 30 dana. U KBC-u Rijeka zaživio je i projekt onkološke uputnice, a pacijenti sa sumnjom na karcinom čekali su, kažu u Ministarstvu, kraće od četiri dana.
U praksi je put od sumnje na karcinom do potvrde dijagnoze često ipak puno dulji i teži.
"U Hrvatskoj postoje ljudi koji nisu prepoznati kao pacijenti koji su životno ugroženi jer ne postoji sustav koji funkcionira ni horizontalno ni vertikalno. Neki su ljudi došli u vrlo kasnim fazama bolesti i umrli su dok su čekali na prvi pregled onkologa. Mi nemamo jasnu mrežu onkoloških ustanova. U bilo kojoj bolnici onkološki pacijent započet će s liječenjem. No je li takav oblik liječenja najbolji za tu osobu, mi to ne znamo. Osoba dobije operaciju, liječi se sistemski dok se ne dođe do zida i onda se pacijent pošalje negdje dalje gdje će dobiti adekvatno liječenje. U međuvremenu bolest napreduje", objašnjava Belina.
Treba nam mreža onkoloških ustanova
Navodi kako nedavno u Zagrebu ni u jednom domu zdravlja nije bilo moguće napraviti UZV dojke jer nisu radili uređaji, a nije bilo ni liječnika koji bi njima upravljali. To nije generalno stanje, dodaje Belina, ali dogodi se da u nekom periodu neka usluga nije dostupna. To onda znači čekanje na opću potvrdu bolesti i početak liječenja.
"Ključni je problem što ne postoje akreditirane ustanove za koje se zna da liječe onkološke pacijente, da imaju dovoljno iskustva i dovoljan obrtaj bolesnika. Rješenje bi bila mreža onkoloških ustanova; da znate kamo trebate otići, kome se javiti, da postoje jasni rokovi u kojima ćete dobiti odluku o liječenju, koju ćete terapiju dobiti i kada ćete početi s liječenjem", objašnjava Belina.
Pročitajte i ovo
Onkološka uputnica, kaže, funkcionira u nekim ustanovama, no nema podataka o tome koliko koja ustanova takvih pacijenata liječi i u kojem vremenu.
U Hrvatskoj se godišnje otkrije oko 24 i pol tisuće karcinoma, a više od 13 tisuća ljudi umre. To su podaci za 2020. godinu. Najviše oboljelih umire od kolorektalnog karcinoma, dok se smrtnost od pluća i raka dojke ipak nešto smanjuje.
Kad je riječ o redovnim listama čekanja i cilju Ministarstva od 270 dana maksimalnog čekanja za sve dijagnostičke preglede do kraja godine, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu kaže:
"Ne znam što znači 270 dana. Netko može imati bolest koja se u akutnom stanju može liječiti, ali ako dulje traje, postat će kronična i ugroziti njegovu radnu i financijsku sposobnost, a u konačnici možda i život."
Ministarstvo: Liste su osjetno kraće nego prošle godine
U serijalu "Jesu li liste čekanja liste umiranja?" već smo pisali o tome što bolnice poduzimaju kako bi do kraja ove godine ostvarile cilj od 270 dana i u kojem dijelu imaju najveće probleme. Iz Ministarstva zdravstva nisu nam odgovorili što će biti s onim ravnateljima bolnica koji taj cilj ne ostvare, kao ni hoće li ministar Vili Beroš podnijeti ostavku, kao što je obećao, ako se njegov plan od 270 dana ne realizira.
No u Ministarstvu su se pohvalili kako su u odnosu na prošlu godinu liste čekanja znatno srezane.
Pročitajte i ovo
"Na razini redovne liste čekanja u ovom trenutku prosječno čekanje na dijagnostičke postupke u djelatnosti radiologije u kliničkim bolničkim centrima je 127,8 dana, kliničkim bolnicama 96,5 dana, u općim bolnicama 82 dana, a u specijalnim bolnicama 38,8 dana. Prosječno čekanje na RTG postupke u kliničkim bolničkim centrima iznosi 50,7 dana, kliničkim bolnicama 41 dan, općim bolnicama 70 dana, a u specijalnim bolnicama 46,4 dana.
Kada usporedimo liste čekanja s prethodnom godinom, osjetan je trend pada. Primjerice, u djelatnosti radiologije prosječno čekanje bilo je 301,3 dana, dok je u ovom trenutku 127,8 dana, dok je za MR prosječan broj dana čekanja u 2022. godini bio 340,3 dana, a u ovoj godini 239,6 dana", navode u odgovoru Ministarstva na naš upit te naglašavaju kako postoje znatne razlike između bolnica, što pokazuje da je na ravnateljima ključna odgovornost u organizaciji rada i upravljanju.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
