Na hrvatskoj političkoj sceni sve je više mladih koji bi mogli unijeti svježine, novih ideja u politiku, a retoriku odmaknuti od višegodišnjih rasprava o ustašama i partizanima. To su političari u 30-ima koji s novim sazivom Sabora imaju priliku nešto promijeniti: nabolje.
Neki s više iskustva, pa čak i ministarskog, a neki prvi puta izabrani među zastupnike. No, razlikuju li se oni od svojih stranačkih kolega, imaju li potencijala biti drugačiji, bolji, vještiji u komunikaciji i poduzetniji u promjenama? Ili će se i sami uključiti (pa čak i potencirati) rasprave o tome je li netko veći ili manji domoljub, tko je gdje bio i što radio `91, tko će koga više uvrijediti na osobnoj razini.
Gordan Maras, primjerice, putem društvenih mreža, ali i govorom u Saboru, koristi svaku priliku diskreditirati svoje neistomišljenike, narugati se i uvrijediti, a čime više nego vijerno slijedi retoriku predsjednika svoje stranke. Premijeru se obraća na engleskom da bi ga lakše razumio, sindikati su naivci jer žele pregovarati, Karamarko funkcije dijeli k'o na placu…
Umjerenost u nastupima, argumentirana kritika, suzdržavanje od osobnih napada, nisu dio njegove retorike.
Međutim, te karakteristike postaju sve više dijelom retorike Ivana Vilibora Sinčića. Prvi put sjedi u Saboru, ali zato zaista koristi priliku da iznese svoje ideje i stavove. S tim se idejama ne mora svatko složiti, ali nedvojbeno je da ideja ima (već je i to pomak u usporedbi s nekim drugim mladim nadama), da svoje ideje i stavove argumentira (nekad bolje, nekad lošije), da se suzdržava od napada na osobu (češće prokazuje i ukazuje na, ono što naziva, licemjerjem svih političara) i vrlo rijetko se bavi ideološki obojenim temama. Dapače, ukazuje na besmisao dokazivanja domoljublja i uzaludno trošenje energije na to. Ako je netko među mladim političarima iskočio kao drugačiji, onda je to Ivan Vilibor Sinčić. Iako bi se njegovoj retorici našlo zamjerki, već time što je drugačija, zaslužuje pohvalu.
Mlada godinama, ali ponešto politički iskusnija od Sinčića je HDZ-ova Josipa Rimac. Ipak, to se iskustvo u izjavama i govorima ne vidi. Čak i kada je sama predmetom političkih rasprava (MOST ju je odbio podržati u imenovanju za određene funkcije) ona se ne zna jasno odrediti, odlučno izreći svoj stav. Bacanje floskula s dozom patetike, nevješto izbjegavanje odgovora, načelne formulacije kojima ne kaže ništa konkretno, naslijedila je pak od šefa svoje stranke. Kaže Josipa Rimac na pitanje je li kamen spoticanja između Mosta i HDZ-a: Ja jesam dijete s kamena i ponosna sam na taj kamen, ali ne mogu reći jesam li ja u ovom trenutku nekakav kamen spoticanja. Ne vidim ni razloge, vjerujem da su do sad postojali nekakvi možebitni razlozi, ali u ovom trenutku ih više ne vidim. Izuzev ako se nekome ne sviđa boja mojih očiju ili kose, ali to do sljedećeg tjedna možemo promijeniti pa ćemo vidjeti što će biti sljedeći tjedan.
Dok Maras i Rimac njeguju retoriku šefova svojih stranaka, mlada političarka Sandra Perković to ne može. Slijediti govorničke egzibicije Milana Bandića nikome nije lako, a njezin nedostatak elokvencije i opće govorničke vještine, vidljiv je i u ono malo javnih nastupa koje je imala. I ona je poput Sinčića imala priliku govornički se profilirati i politički pokazati. Međutim, sputana vjerojatno i vlastitom govorničkom nesigurnošću, pomirila se time da pozornost u Saboru privlači odjevnim kombinacijama.
Nažalost, mlade političke i retoričke nade ne ulijevaju povjerenje da će se stvari u Hrvatskoj ubrzo promijeniti. Pogotovo ako se slijede utabane staze ideološki opterećene retorike prema kojoj ćemo 2045. pitati svoje političke protivnike, gdje su im preci bili ´45.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
