'POVAMPIRENA' RETORIKA SRPSKIH POLITIČARA

Aleksandar Vučić nedavno je izjavio kako je u Hrvatskoj zavladalo „povampirenje ustaške ideologije“, no jedino što je zavladalo je „povampirenje“ srbijanske retorike. Političari bi trebali biti svjesni kako svojim izjavama i izborom retorike, pridonose ili smirivanju ili pojačavanju napetosti između susjednih zemalja. Ono što proteklih mjeseci izjavljuju i srbijanski premijer i predsjednik, ali i brojni ministri može se, u najmanju ruku, ocijeniti kako prilično neodgovorno. Potaknuti nizom situacija i događaja, poput poništenja presude Alojziju Stepinicu, srbijanski političari odlučili su svoj „nacionalni ponos“ pokazivati i braniti na potpuno pogrešan način. Rečenice poput: Želimo biti svoji na svome i živjeti svoje srpske živote u srpskim opancima i pod srpskom kapom toliko su patetične da zvuče neozbiljno i okorjelim pristašama nacionalne patetike i predstavljaju neki „retorički retro“. Podsjećaju na retoriku Radovana Karadžića ili Vojislava Šešelja koji su 90-ih godina isticali „velike žrtve srpskoga naroda“ koji se mora boriti protiv onih koji su ih godinama ugnjetavali. No, ne treba zaboraviti koliko je žrtava takva retorika uzrokovala pa stoga ne treba niti olako shvaćati Vučićev retorički „retro stil“ koji može biti itekako opasan.

Pročitajte i ovo Suzana, ne ide to tako Košmar na sjednici UN-a: Vučića ponizili, a kamere su snimile što je radila njegova savjetnica Rezolucija o Srebrenici Vučić se obratio javnosti: "Pritisak raste, znamo da nemamo nikakve šanse"

Nedvojbeno je da u politici patos ima važnu ulogu i isto tako je nedvojbeno da će političari vrlo često posezati za isticanjem nacionalnih vrijednosti i nacionalnoga identiteta kada kod građana žele dobiti koji glas više, međutim, opasno je kada se to postiže stvarajući imaginarnog neprijatelja i potičući konflikte sa susjednom državom. Pogotovo kada među tim susjedima postoji ne tako davna povijest sukoba. Svoju opasnu retoriku koja se ogleda u izjavama poput one da se u Hrvatskoj vodi „ogoljena antisrpska politika“ Vučić temelji na argumentima kojima se izaziva strah (argumentum ad metum) te argumentima kojima se potiče ljutnja (ad indignationem). Izazivati kod građana Srbije strah (od ugnjetavanja, progona, diskriminacije i sličnog) te poticati istovremeno ljutnju, kombinacija je koja je prije nešto više od 20 godina uzrokovala rat. I kada se Vučić izruguje „floskulama“ hrvatskih političara da su aktualni vođe Srbije sljednici Miloševićeve politike, teško je zanijekati da su sljednici Miloševićeve retorike.

Takvoj retorici (ponovno!!) u prilog idu priče o 2. svjetskom ratu, ustašama i „ustaškim jamama“, „broju Srba koji su ubijeni u NDH“, ponovno se poseže za analogijama suvremene Hrvatske i NDH, antifašizmu (kojeg njeguje Srbija) i ustaškoj ideologiji (čiji je Stepinac bio pobornik?!). I onda se stvara neka kvazilogika (Ivice Dačića) koja govori kako će se nakon rehabilitacije Stepinca „moći rehabilitirati i Hitler i Mussolini“ koja je uvjerljiva i razumna samo onima koji su preskočili osnove logičkog zaključivanja u obrazovanju.

Uz Aleksandra Vučića, Tomislava Nikolića i Ivicu Dačića svoj prilog takvoj retorici daje i Aleksandar Vulin. I ono što im je svima zajedničko jest da iz političkih ili sudskih događaja u Hrvatskoj iščitavaju neke „poruke“. Pa se tako poništenjem presude Stepincu šalje poruka da jasenovačke jame i jame Jadovna nisu bile dovoljno pune, poruka da se u Hrvatskoj potiče i podržava terorizam (referirajući se na događaje oko Barešića)… No, te poslane „poruke“ su samo namjerne provokacije jedne zlonamjerne interpretacije događaja kojoj je cilj povećavanje napetosti i konflikata. Jer uvijek je bilo i uvijek će biti ljudi koji će nekritički prihvaćati ono što im političari „serviraju“.

Svim sukobima, ratovima i žrtvama uvijek prethode retoričke eskalacije koje uzrokuju neodgovorni političari. Stoga je važno kome se u ruke daje takvo moćno oružje kao što je javni govor.

A zaključno se iz hrvatske perspektive može se reći da bez obzira koliko smo nezadovoljni našim političarima, bez obzira na to koliko ih (s pravom) kritiziramo, utješna je pomisao da barem nemamo Vučića, Nikolića, Vulina ili Dačića.

Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.