Udruga Dodir organizirala je zato raspravu o tome kako gluhoslijepim osobama omogućiti dostupnost informacija i usluga. Bez nečije pomoći Marijan Jurenec ne može prijeći cestu u nepoznatom dijelu grada, a da ne riskira život. Ne može primjerice otići u kafić i naručiti kavu, jer ga konobar vjerojatno neće razumjeti. Jedini jezik koji razumije je znakovni, pa neprestano treba pomoć prevoditelja. Od svoje pete godine Marijan je potpuno gluh i gotovo potpuno slijep.
Pročitajte i ovo
Šetnja samom po gradu mu je teška, a isto tako kad ide u razgledavanje ili kada želi crtati, kad želi vježbati, ići na različita mjesta, u tramvaj najviše voli imati prevoditelja. Da oko 350 gluhoslijepih osoba umjesto u Hrvatskoj živi primjerice u Švedskoj mogli bi se školovati i raditi i živjeti relativno normalno. Vladajući u Hrvatskoj niti ih vide niti čuju. Iako i gluhi i slijepi ne priznaje im se posebna invalidnost, a nemaju ni zakonsko pravo na prevoditelja. 'U ovom trenutku Hrvatska ima dvije mogućnosti koje treba ozbiljno shvatiti, prvo prepoznati gluhosljepoću kao jedinstveno oštećenje, dakle uvrstiti u listu osoba s invaliditetom, kao što su to gluhi, slijepi i tako dalje. Isto tako da se omogući njihovo pravo na prevoditelja', rekla je Sanja Tarczay iz udruge Dodir.
