Marijan Nikić, umirovljeni labinski rudar i posljednji sindikalni povjerenik Istarskih ugljenokopa Tupljak, cijeli je svoj radni vijek kopao ugljen. U rudnicima je stradavao tri puta, od toga jednom teška, kada je gotovo ostao i slijep. On sam kaže, kako vrlo emotivno prati događaje oko zarobljenih rudara u Čileu i komentira što bi tek moglo uslijediti u danima i mjesecima koji dolaze za te rudare, njihove obitelji i spasioce. U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, trojica rudara ističu kako će spasioci 33 rudara koji su zatočeni na 50 metara četvornih, u Zemljinoj utrobi na 700 metara, imati pred sobom težak, odgovoran i delikatan zadatak spasiti u iduća četiri mjeseca psihički i fizički iscrpljene rudare.
Pročitajte i ovo
>> VIDEO: Kako će izgledati izvlačenje čileanskih rudara?
O uvjetima u kojima se nalaze ti rudari, Nikić nije puno dvojio. za njega su to uvjeti nedostojni životinje, a kamoli tolikog broja ljudi. Iako smatra da se radi o iskusnim, jakim i izdržljivim rudarima, ne dvoji i kako oni prolaze, ili će tek prolaziti kroz teške psihičke krize. ne vjeruje kako će između njih izbijati svađe, osim ako netko od njih psihički ne 'pukne', već vjeruje kako će nadvladati prijateljstvo i solidarnost. Ono što ga brine, jesu psihičke traume, jednom kada napokon izađu ponovno na površinu nakon mjeseci zatočeništva u mrklom mraku, a i teško je vjerovati kako će svih 33 rudara samo tako opet nazad u rudnik na posao.
Nikić se prisjeća i svojih rudarskih nesreća te teškog ranjavanja, nakon udarca u zatajenu minu. 'Osjetio sam kao da me propucalo deset sačmarica, trebao sam umrijeti, ali zahvaljujući iznimnoj brizi i njezi liječnika i medicinske sestre, spasili su mi život i vid. I danas imam kvržice kamenog ugljena u tijelu, a jedan mi se komadić zabio ispod nosa, kod zuba, i stigao u sinus. Skoro mi je oštetio mozak, a falio je milimetar da ostanem slijep. Tada su ranjena i dvojica mojih kolega, od kojih je jedan izgubio oko. Rudarski život nije privilegij, rudaru je isto kao ratniku na fronti', priča on. Dodaje kako vlasnicima rudnika nije prioritet rudar i njegova sigurnost i zaštita, već samo profit. 'Kapitalizam nema ni srce ni dušu', zaključuje.
Strašna psihoza u dubokoj jami
U većini rudnika bivše Jugoslavije bio je i Josip Štemberga, umirovljeni inženjer rudarstva i zadnji tehnički direktor Istarskih ugljenokopa Tupljak. 'Zamišljam kakvu strašnu psihozu prolaze u toj dubokoj jami, koja je poput zatvorene kutije. Kroz njihove glave prolazi im cijeli život, a nada za preživljavanje i zbog njihovih obitelji dat će im snagu da ustraju', kaže Štemberga. 'Koliko god rudari bili obučeni i školovani za svoj posao, ljudski duboko proživljavaju tešku poziciju u kojoj se nađu, posebice ako moraju čekati pomoć drugih', dodaje.
Nada umire zadnja
Svojeg ropstva u rudniku, na 640 metara pod zemljom, prisjeća se i Husein Diklić, labinski rudar u mirovini. Razlika između njega i Čileanaca, jest što je on bio spašen nakon 24 sata, no on tvrdi da sjećanje na to nikada u njemu neće umrijeti pa pretpostavlja da neće biti lako niti 33-ojici Čileanaca. 'Spašavanje čileanskih rudara bit će teško, jer se mora bušiti rupa do 700 metara pod zemljom u kamenim stijenama. Bojim se da neki od rudara neće ostati normalni, netko može i umrijeti. Jer psihička trauma od zarobljenosti pod zemljom od jednog dana, ne prođe cijeli život, a kamoli biti talac ćudi Zemljine unutrašnjosti, toliko dugih mjeseci. Vjerujem u onu da nada umire zadnja', istaknuo je Diklić.
