Ljubica Živulić (Foto: Milivoj Mijošek/Glas Istre)
Ljubica Živulić (Foto: Milivoj Mijošek/Glas Istre) Foto: Milivoj Mijošek/Glas Istre

Priča Puljanke Ljubice Živulić inspirativan je dokaz kako ljubav prema domovini nikada ne jenjava. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća na pragu punoljetnosti ostavila je svoj dom i obitelj te krenula u SAD trbuhom za kruhom.


"Zahvalna sam Americi jer mi je omogućila da realiziram neke svoje snove. Ali da baš mogu birati, izabrala bih svoj dom – Istru! Srce uvijek vuče ovdje. No nije mi žao što sam otišla jer sam imala prilike pomoći svojima. Ma, ja bih se sutra vratila u Istru i ne bi se više vraćala nazad da nemam kćer i četvero unučadi", kaže Ljubica Živulić, piše Glas Istre. 

Vezani članci Bolnica, ilustracija Ispovijest oboljelog od koronavirusa: ''Najgore iskustvo u životu, ne bih to poželio ni najgorem neprijatelju...'' Koronavirus, ilustracija Obdukcija potvrdila: Istarski ugostitelj prva je žrtva epidemije koronavirusa u Hrvatskoj

Kao mlada žena na početku 70-ih krenula je u nepoznato. Nakon gotovo 50 godina života u toj zemlji sve se češće vraća rodnoj Puli i priželjkuje vratiti se u potpunosti. 

Ljubica ima dva doma – jedan u Americi, a jedan ondje gdje joj je srce, u Istri. U Americi se realizirala i profesionalno ostvarila, stvorila je i obitelj, no Hrvatsku nikada nije zaboravila. Zato je odlučila i investirati te izgraditi kamenu kuću u Šišanu, mjestu pokraj Pule, gdje s majkom provodi sve više vremena. 

Od Verude do Southingtona

"U New York sam došla 1971., s jedva 18 godina. No prije toga sam pobjegla iz Jugoslavije u Trst. Tamo sam smještena u jedan migracijski kamp. Uzeli su nam pasoše i poslali nas na dno Italije, na sam jug, kraj Napulja, u poseban kamp, i to punih šest mjeseci. Radila sam ponešto te čekala priliku da odem negdje u Europu. Nisam htjela otići nikamo dalje zbog roditelja i rodbine. Otkad sam bila dijete, s nepunih 13, 14 godina, znala sam da ću otići i pokušati ostvariti bolji život. Prije svega kako bih pomogla mami, koja je bila čistačica, i tati, koji je bio varilac u Uljaniku. Mama Ana je iz seli Ceri, a tata Mate iz sela Pohmani kraj Žminja. Nismo bili gladni, ali je bilo teško.

Uvijek sam govorila, i to mi je bio imperativ, da moram otići odavde i nešto postići kako bih im pomogla. To me tjeralo naprijed. Pritom, bila sam mlada i hrabra. Nakon šest mjeseci u Napulju ponuđena mi je opcija Amerike, Kanade i Australije. Za mene je to bio veliki šok. Htjela sam po svaku cijenu ostati u Europi, no rekli su mi da za Njemačku i Švedsku nema šanse. Treba čekati čak i do dvije godine, što je bilo neprihvatljivo i riskantno. A opet, o Australiji, koju su mi nudili, znala sam tako malo… Najviše da je predaleko. Kanada? Asocijacija mi je bila velika hladnoća. I tako sam se odlučila za Ameriku", objašnjava kako ju je životni put odveo baš u SAD. 

U Uredu za migraciju u Italiji poslali su ju direktno avionom u New York, a tamo ju je prihvatila katolička organizacija. 

"Smještena sam u jedan jako loš hotel. To je bilo moje prvo suočavanje s američkom realnom pričom. Znate, tamo dolari ne padaju s neba, ne skupljate ih po cesti. Ako želite ostvariti svoj američki san o kojem svi sanjaju, morate dobro zasukati rukave i raditi, i raditi. Nema stajanja, nema odmora. Ja sam radila 10, 12 sati na dan, sedam dana tjedno, da bih danas stigla tu gdje jesam i da mogu zaključiti – moj američki san se ispunio!" sretna je Ljubica, piše Glas Istre.

"Connecticut, here I come!"

Njezina priča nije od početka bila laka niti je sve išlo kao podmazano. Radila je bilo kakav posao koji je mogla pronaći, od pranja suđa do čišćenja zahoda. Ponekad po dva-tri posla u isti dan, no želja da pomogne roditeljima gonila ju je i nikada nije posustala. 

"Misao, ideja koja me vodila i zbog čega sam ustvari i otišla bila je pomoći mojima u Istri! I jesam, na kraju sam svima pomogla. Bratu i sestri kupila sam nove aute, namještaje, pomogla graditi kuće, urediti stan, što god su htjeli. Mami sam napravila kućicu do moje, tu u Šišanu. Tata mi je umro mlad. To me jako pogodilo. Tako sam htjela da vidi moj uspjeh, a on je umro."

Nakon pet godina boravka u SAD-u dobiva američko državljanstvo. U prvoj svojoj godini u inozemstvu jako je čeznula za domom te je stoga odlazila na mjesta u New Yorku za koja je znala da bi mogla upoznati druge Hrvate. 

"Tamo sam upoznala jednog čovjeka iz Pule koji mi je rekao da dođem u državu Connecticut, samo sat vožnje udaljenu od New Yorka. Uvjerio me da je tamo super, mirno, tišina… Nije bilo druge, nego pravac Connecticut. Tamo sam počela stvarati novi život. Završila sam školu za pomoćnu bolničarku i taj sam posao dosta dugo radila", prisjeća se Ljubica. 

Uskoro je otvorila i mali dućan u kojem je prodavala talijanske sendviče, tako da je ponovno radila dva posla. Opisuje svoje prve godine stvaranja američkog sna kao iznimno mukotrpne, ali plodnonosne. U svemu joj je nit vodilja bila marljivost. Bez teškog rada tamo se ništa ne može postići, tvrdi. 

"Grabila sam vikende i praznike, koji su se još bolje plaćali. Nisam imala izbora. Moje opredjeljenje bilo je rad i samo rad. I kad si takav, kad puno radiš, malo-pomalo otvore ti se neke nove prilike. Uspjela sam prodati taj dućan za tri puta više novca", objašnjava. 

Poduzetnička prekretnica

Ljubica je svoj dućan kupila za 80 tisuća, a prodala za 260 tisuća dolara. To je za nju bio golem uspjeh i poduzetnička prekretnica njezina života. Nakon toga krenula je u novi pothvat – kupila je benzinsku postaju.

"U dućanu sam radila jako puno. Od 8 ujutro do 9 navečer. Cijeli tjedan tako. Svaki vikend. Pomislila sam da ću s benzinskom postajom možda uspjeti sebi osigurati normalnije radno vrijeme i početi normalno živjeti. Tako je i bilo. Ja sad odem na benzinsku ujutro, odradim posao i u jedan popodne odem doma i vratim se tek predvečer. Uskoro se pojavila prilika da s poslovnim partnerom, koji je i moj životni partner, kupim još jednu benzinsku, pa još jednu, tako da ih sada imamo tri. Imamo i jedan dućan, veličine kao srednji Konzum. Sad smo u procesu da ga prodamo."

Uz sav svoj poslovni uspjeh i ostvarenje svog sna – da pomogne obitelji, Ljubica i sama želi više vremena provoditi u Hrvatskoj sada kada joj je egzistencija osigurana. 

"Želim ovdje dolaziti i više boraviti. Dođem dva puta godišnje na dva mjeseca. Majka ima već 87 godina i želja mi je biti što više s njom. Vrijeme brzo prolazi i toga sam svjesna. Majka voli kad smo zajedno jer smo većinu života bile odvojene i sada to nadoknađujemo", ispričala je Ljubica.