Zoran Marinović dokumentarni je fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina kao stalni suradnik brojnih svjetskih magazina, snima fotografije, reportaže i dokumentarne filmove iz brojnih zemalja. Fokus njegova rada dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu.
Više puta je samostalno ili kao dio grupe, izlagao u galerijama širom svijeta, a njegovi foto projekti u proteklih godinu dana osvojili su nekoliko prestižnih međunarodnih nagrada.
U razgovoru za DNEVNIK.hr Marinović je otkrio kako je nastao njegov dokumentarni film o ratu u Siriji "Sva lica rata", koji će biti prikazan na Novoj TV u četvrtak navečer iza emisije Provjereno.
Marinović je, podsjetimo, početkom studenoga objavio i status na svojem Facebook profilu u kojem se osvrće na širenje mržnje protiv migranata, koja u biti omalovažava i njegov rad u Siriji, kao i rad svih onih koji su bili na izvoru globalne migrantske krize i svjedočili te prenijeli strahote jednog suludog rata u zemlji, u kojoj malo koji objekt nije narušen rupama od metaka, gelera i bombi. Njegov dokumentarni film zapravo je svojevrsna "točka na i" njegovom sirijskom iskustvu i strahotama kojima je i sam bio svjedok u toj, kako kaže, spaljenoj zemlji.
Sutra će hrvatska javnost imati priliku na Novoj TV vidjeti vaš dokumentarac "Sva lica rata". Što će moći vidjeti u tom dokumentarcu a da dosad već nisu mogli vidjeti prateći izvještavanja stranih medija o ratu u Siriji?
U posljednje vrijeme na komercijalnom tržištu pojavile su se hrpe dokumentarnih filmova o izbjeglicama, o ratu u Siriji i svi smo mi bili više-manje zasićeni tim informacijama. Danas većini ljudi kad spomeneš neki problem rata na Bliskom istoku i problem migranata, stvarno im je dosta. Pokušao sam prikazati ljude u jednom ratu, na neki malo humaniji, prisniji način, ljude koji su žrtve. Zapravo, pokušao sam gledateljima, koje vrlo malo brine ili ih ne zanimaju neki geopolitički i strateški razmjeri tog sukoba, pokazati ljude koji su najveće žrtve tog rata. Pokazati ljude koji žive taj pakao, koji se boje tog pakla i nekako se odmaknuti od nekakvog stereotipa i uključiti više pogleda na tu čitavu priču.
Koliko je dugo trajalo prikupljanje materijala za taj dokumentarac?
Ovo je u pravom smislu dokumentarni film. Snimao sam to od 2013. do 2017. godine, s tim da sam imao vlastitu životnu nesreću da sam bio jedan od rijetkih fotografa koji je bio na svim bitnijim ISIL-ovim porazima. Snimalo se i u Alepu, Raki, Mosulu, Sindžaru i tako dalje. To je doista početak i kraj jedne priče što se tiče tog rata. Ako sve te migrante i rijeku ljudi koja dolazi u Europu, ako ih nazivamo rijekom, onda je ovo baš sami izvor, nešto što počinje od samog početka.
Tko su protagonisti tog dokumentarca i koja bi bila njegova glavna poruka?
Protagonisti su najobičniji, mali ljudi. U ovoj priči htio sam se osloboditi okova jednog pretencioznog momenta rata, bang-bang trenutka gdje sve nešto eksplodira, dimi, kuha, gdje ljudi plaču i pokušati se dotaknuti tog jednog humanog momenta. To je ujedno i poruka da možemo osuđivati što god hoćemo, možemo iz naših udobnih dnevnih boravaka pričati o čemu god hoćemo, ali u cijelom tom ludilu koje se događa pokušajmo stati i pogledati o kome se zapravo radi, o kome pričamo i o čemu.
Možemo li suditi o nekim velikim silama dok gledaš nekog dječaka bez ruke u oči? Možemo li pričati o Putinu, Trumpu ili svjetskim urotama gledajući u oči ženu koja je upravo izgubila cijelu svoju obitelj? To su mali ljudi koji su žrtve tog rata. Bile su žrtve u našem (Domovinskom) ratu, bile su žrtve u nekom drugom ratu i tako će biti i dalje. U trenutku dok predsjednici i vođe u restoranima piju šampanjac i jedu jastoge, dotle mladi ljudi umiru u prašini i svom paklu, koji su na kraju krajeva i sami stvorili.
Koliko je snimanje tih materijala utjecalo na vas osobno, na vaš profesionalni integritet i vašu profesionalnu karijeru? Koliko je teško bilo promatrati i snimati sve to na objektivan način, sa strane, a opet biti u središtu svih tih zbivanja?
Sasvim sigurno jako teško, čak i ja mogu stalno preispitivati svoje odluke i svoju objektivnost. Mene ljudi često pitaju odakle trenutak da se preuzme toliko rizika, da se ode u Faludžu ili Mosul. Apsolutno, to je mjesto na kojem niti jedan normalan čovjek ne bi htio biti. Zaista moraš imati nešto što ni ja sam ne mogu emocionalno objasniti. U svakom slučaju, jedan jednostavan odgovor bio bi da je to moj posao, ali je li to ego, je li to avantura, je li to ovisnost, na to ne mogu lako odgovoriti. Ili mogu reći da je sve to u pitanju.
Često kažem da nakon dana, koji može biti težak, pošaljem dvije fotografije, mogu zapaliti cigaretu i pojesti pola nekog hladnog gulaša, ali se osjećam kao netko tko je napravio barem nešto malo dobrog u cijelom tom ludilu. Koliko god da to pretenciozno zvuči, kao da je svijet jedan mali milimetar poguran u boljem smjeru. Moramo znati, ne možemo živjeti te naše komforne živote na tako jednostavan način jer je cijeli svijet toliko povezan i isprepleten da zapravo naš komfor može izazvati tuđu patnju.
To je i lajtmotiv cijele moje priče. Imamo pravo na sve, imamo pravo osuditi nekoga, imamo pravo prihvatiti nekoga, imamo pravo donijeti odluku o tome što ćemo s našom zemljom ili našom budućnosti. Jedino na što nemamo pravo jest mržnja. To čitavo vrijeme tako bezglavo pokušavam objasniti ljudima, da imaš pravo na što god hoćeš, ali nemaš pravo nekoga mrziti. Ako već nekoga mrziš, evo, onda u tom filmu pogledaj tko je ta osoba koju ti zapravo mrziš.
Evidentno je da je strah bio prisutan kod svakog, od vojnika do običnog čovjeka, pa tako i vas. Što je bio taj jezičac na vagi koji vam je uvijek pomogao da pobijedite strah, strah od toga da možete poginuti u sljedećih pet minuta?
Strah i jest lajtmotiv moje priče. Bio bih lud čovjek kad se ne bih bojao. Tek bih trebao biti zabrinut kad bih otišao na takav teren, a da se ne bojim. Bojim se ja svega, ali opet je to moj izbor. To mene čini drukčijim od tih ljudi. Znači, odlazak u Mosul, kad je najveća ofenziva na zapadni dio grada, to je moja odluka i ako donesem takvu odluku, moram naći način na koji da se nosim sa svim tim.
U našem se društvu i dandanas, još uvijek nadvija tragedija Vukovara i Srebrenice te koliko je to stresa izazvalo među ljudima koji i nisu tamo bili. Zamislite sad u jednom Alepu, koji je Vukovar puta stotinu i još traje osam godina. Zamislite kolika je količina stresa ljudima koji su tamo živjeli. Kažem, to je definitivno moj izbor i pokušavam naći načina kako da se s tim borim. To je možda preemocionalno da to dijelim ovako s javnošću, to nemam namjeru, ali, kažem, povratak zna biti bolan i svakodnevica u kojoj mi živimo, ta normalna gdje kupiš kruh, parkiraš auto, platiš račune, može nekad meni biti tjeskobnija od bilo kakva rata u Faludži ili Bagdadu.
Za kraj, evo, opet svjedočimo migrantima na granici Hrvatske i BiH koji žele preko naše zemlje doći do svojega cilja negdje na zapadu Europe. Trebamo li širiti paniku od tih ljudi, s obzirom na vaše iskustvo iz Sirije i Iraka ili treba pronaći rješenje koje bi zadovoljilo i njihovo pitanje i bilo zadovoljavajuće za tranzitne zemlje. Tko trenutačno drži konce u rukama kada je o tome riječ?
U posljednje vrijeme, zbog svoga stava prema tim migrantima, pokušavam naglasiti da nisam Mojsije koji migrante želi prevesti preko mora ili preko Sinaja. Nisam netko tko je pobornik ikakve teorije kaosa. U svakom normalnom umu trebalo bi biti da se granice ne mogu otvoriti i da se ne može puštati da svatko ide kamo hoće. Nema sumnje da među toliko ogromnom količinom ljudi postoji mali dio ljudi koji nisu dobronamjerni. To svatko može prejednostavno zaključiti, to je na razini dječjeg vrtića, ali kad se ti strahovi ili mržnja s kojom smo mi kontaminirani ostavi na stranu i kad ti pred sobom imaš čovjeka, pokušaj se na trenutak staviti u njegove cipele.
Oni četiri do pet mjeseci putuju preko planina, mora, uz bezbroj rizika, da bi došli nekamo, a ja kažem kolegama da samo pokušaju sklopku za struju ugasiti na jedan dan. Samo jedan dan živite doma bez struje pa ćemo vidjeti koliko ćete biti nervozni, tolerantni i spremni na svakakve kompromise. Hrvatska je jedan mali pijun na geopolitičkoj karti. Odluke koje se donose u Hrvatskoj jeka su onih koje se donose u Bruxellesu i mi moramo napraviti ono što moramo napraviti.
Mi možemo ne prihvatiti te ljude, mi možemo reći da njima ovdje nije mjesto, da mi njih ne želimo. To je sve legitimno, to je sve moguće, ali nemamo pravo mrziti te ljude. Fake news koji se pojavio u posljednje vrijeme, toliko agresivno i toliko prijeteći, zapravo negira mene. Znači, ako sam bio na izvoru te migracije, ako sam čamio tamo mjesecima, ako sam vidio tragediju koja se dolje događa, te sve moje oči beznačajne su prema nekim glupostima koje se objavljuju na društvenim mrežama.
Zamislite količinu stresa koja je među tim ljudima (migrantima). Zamislite osobu koja čeka četiri, pet mjeseci u Kladuši da prijeđe preko neke granice. Bih li ja bio spreman probiti policijski kordon sa suprugom i troje djece, ili mlađim bratom, ili s bilo kim? Pa normalno da bih. Većina tih ljudi dobronamjerna je i mnogo njih odlazi s mjesta na kojima se više ne može živjeti, a mi smo krojači te nemogućnosti življenja.
Nekako mi se čini, ne želeći podcijeniti ikoga, da smo mi sebi najveći neprijatelji i da se pokušamo koncentrirati na problem koji mori naše društvo. Migranti koji jesu globalni problem, oni prolaze kroz Hrvatsku, 500 ih je zatražilo azil u Hrvatskoj. Ne želim se prikloniti nikakvoj teoriji kaosa i ne želim anarhiju u Hrvatskoj, ali mislim da mi u Hrvatskoj imamo mnogo više problema od migranata.
Što biste poručili javnosti, kako da sutra gledaju na vaš dokumentarac i na što je bitno da obrate pažnju?
Poruka je vrlo jednostavna, nemaš pravo nekoga mrziti. Pokušajte samo na trenutak isključiti svoje ideologije, svoju pripadnost lijevoj ili desnoj skupini, liberalnoj, ne znam kakvoj. Pokušajte zaboraviti sve što ste dotad čuli i pogledajte ljude o kojima mi pričamo. Samo se probajte na trenutak staviti na mjesto bilo koje osobe koja se pojavljuje u filmu pa ćete vidjeti o čemu govorim.
Vidjet ćemo na kraju filma ima li onda materijala da mi nekoga mrzimo. Smatram da je to luksuz, koji mi u Hrvatskoj, koji smo preživjeli jednu agoniju jednog nepravednog rata, koji smo preživjeli agoniju izbjeglištva, da mi posebno trebamo biti senzibilni prema tom pitanju i da mi posebno nemamo luksuz da nekoga ne volimo.
Čovjeku prvo treba pomoći, a onda se dalje možemo preispitivati što naše društvo želi s tim ljudima. Ako društvo s mržnjom, s tolikom negativnošću i s tolikom hajkom dočekuje te ljude, možemo li mi nešto dobro od njih očekivati? To licemjerje i ta sebičnost luksuz je koji mi sebi ne smijemo dopustiti.
