Domovi za stare i nemoćne: Provjerili smo koliko koštaju, koliko se na njih čeka i tko ih plaća

Oni plešu, zabavljaju se, razgovaraju, slave rođendane i s osmijehom na licu otvaraju poklone. Dan korisnika staračkih domova u potpunosti je ispunjen, a u potpunosti su ispunjeni i smještajni kapaciteti.

Pročitajte i ovo HZMO poslao priopćenje Važna vijest za umirovljenike: Objavljeno kada stiže uplata na račune Limeni ljubimci Napunite spremnike! Od utorka stižu nove cijene goriva

Takav je slučaj i s jednim domom za starije i nemoćne u Novom Zagrebu koji ima 300-tinjak kreveta.

"Često čujemo da se na smještaj u dom čeka jako puno godina, da su domovi prekapacitirani, međutim, to čekanje na dom je zapravo planiranje od strane naših sugrađana", kaže Karolina Martinuš, ravnateljica doma za starije i nemoćne Sv. Ana.

Dom se čeka po 10 godina, cijene se razlikuju

Planiranje se odvija na način da se mnogi već nakon 65. godine prijave na listu za dom. Iako su u tome trenutku još zdravi i vitalni, žele se osigurati za nadolazeće dane. S obzirom na to da se na dom čeka i po deset godina valja planirati, ali i štedjeti.

"Prosječna cijena je 3.200 kuna. Prosječna mirovina u gradu Zagrebu je 3.000. Sigurno da individualnih razlika ima, netko ima veću, netko manju mirovinu, ali kad govorimo o prosječnim cijenama možemo reći i da prosječni naš umirovljenik si teško može priuštiti takvu uslugu", kaže Martinuš.

Starački domovi mogu biti državni ili privatni. Državni su jeftiniji jer ih subvencionira grad ili županija i njihova je cijena oko tri tisuće kuna. Cijena ovisi o tome je li osoba pokretna, nepokretna ili polupokretna.

Privatni domovi mogu stajati do sedam i pol tisuća kuna. To je ekonomska cijena u kojoj se plaća sve potrebno za štićenika - prehrana, odjeća, usluge medicinskog osoblja, zdravstvena zaštita i održavanje prostora u kojem borave.

"Nemojmo zaboraviti da uvijek taj umirovljenik ima ili obveznike uzdržavanja ili nikoga od obveznika uzdržavanja nema tu je država koja staje iza njega i tu su centri za socijalnu skrb", kaže Martinuš. 

Procedura je sljedeća. Osoba svojim prihodom sudjeluje u plaćanju doma. Ako je mirovina veća od smještaja u domu razlika ostaje njima. Nažalost to je rijedak slučaj. Ako je manja nadoplatu obavlja obitelj ili obveznik uzdržavanja.

Može biti slučaj da osoba nema nikoga tko bi mogao sudjelovati u plaćanju i u tome slučaju financijske obveze preuzima država. Ako korisnik doma ima nekretninu, na nju se knjiži centar za socijalnu skrb, ali su je oni po zakonu dužni prodati.

Nažalost, u pojedinim dijelovima Hrvatske situacija nije baš takva da se ljudi otimaju za nekretnine pa u slučaju da nekretnina ostaje neprodana osoba ide u dom te se daljnji postupak rješava iz doma.

"Mi u ustanovi moramo imati trećinu naših kapaciteta imati upravo za potrebe smještaja onih koji idu preko centara za socijalnu skrb", kaže Martinuš.

To je takozvani hitan smještaj, primjerice, kada osoba izlazi iz bolnice i nema nikoga tko bi ju prihvatio i njegovao.

Što je rješenje problema?

Omjer umirovljenika i radnika je 1,26 posto u korist radnika. Nerijetko čujemo kako je naš mirovinski sustav neodrživ, a s nedavnim povećanjem mirovine od 60-ak kuna nikome se nije značajnije pomoglo.

Ni demografski podaci nam ne idu u korist, a uz sve to kao da za osobe treće životne dobi nigdje nema mjesta. U problematici staračkih domova - je li izgradnja novih jedino rješenje?

Martinuš kaže kako ne misli da su novi domovi rješenje.

Za neke je osobe dom nužan, no vaninstitucionalne usluge uvelike bi olakšale.

"Od pomoći njege kući, od dnevnog boravka, od gerontološkog centra, dakle, uslugu koju čovjek u starijoj životnoj dobi treba primiti mi je dovodimo u njegovo životno okruženje", objašnjava Martinuš. 

Svagdje je lijepo, ali doma je najljepše. Promjena okruženja, a posebno u starijoj životnoj dobi, nije jednostavna. Možda je i dobro što se na dom čeka tako dugo.