Galerija
''Kastafšćina'' odnosno područje Kastva dijeli se na istočni i zapadni dio. U zapadnom dijelu, današnjoj općini Matulji djeluje devet zvončarskih grupa, dok je dio oko Viškova, istočni dio Kastva, objedinjen u jednu skupinu najbrojnijih zvončara - Halubajske zvončare. Vrlo prepoznatljiva maškarana povorka, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, svojim zastrašujućim maskama tjeraju zimu i svo zlo koje se dogodilo u predhodnoj godini, kao što su nekada na ovim prostorima tjerali Turke.
Prvi pisani trag o zvončarima seže od sredine 19.st. kada je grupa mještana iz sela Marčelji naručila zvona od bronce od mariborske ljevaonice, dok legenda kaže da su zvončari postojali još sredinom Srednjeg vijeka kada su, kako bi sačuvali svoje ''blago'' i selo, odjevali ovčje kože i zastrašujuće maske te bačukama i glasnom zvonjavom otjerali Turke na Grobničkom polju.
Od tada pa sve do danas tradicija se održala s par prekida kroz desetljeća, bilo zbog pravila različitih sistema ili nezainteresiranosti mještana. Danas se Halubajski zvončari mogu pohvaliti s oko 300 punoljetnih članova među kojima se nalazi oko 30-tak članova starijih od 65 godina koji više ne odlaze u pohode. Tu je i mnogobrojni pomladak od 150 članova, jer mještani kastavskih sela spremno učlanjuju svoju djecu od prvih dana života.
Ipak za djevojčice i žene među zvončarima nema mjesta, ali rado maškarane u kostime po izboru sudjeluju u tri dana pusta i veseloj povorci. Po statutu Udruge Halubajskih zvončara, zvončar može biti muški, onaj koji je odrastao na području Kastva ili mu je netko od roditelja mora iz ovog kraja, kaže predsjednik Udruge Halubajskih zvončara, Damir Host.
Prepoznatljiva uniforma Halubajskih zvončara
Kroz stoljeća se izgled Zvončara uvelike mijenjao, a već 50-tak godina su uniformirani. Bijele hlače s crvenom crtom, mornarska majica, vunene čarape, crne radničke cipele, ovčja koža vezana na leđa s jutenim špagama, veliko zvono oko struka, zastrašujuća maska i bačuka (drvena batina) u ruci standardna je oprema svakog Halubajskog zvončara.
Na Antonju (dan svetog Antuna Pustinjaka) puhanjem u rog počinju po starom običaju pokladne igre i svečanosti koji traju do Pepelnice, no za Halubajske zvončare najsvečaniji su dani, Pusna nedjelja, ponedjeljek i utorak- dan samog Pusta koji naredne godine pada na 5. ožujak, kada kreću na svoj ophod po selima Kastavštine.
Tako odjeveni ophode svoj kraj u kojem ih u svakom selu dočekuju i časte. U tri dana, u koloni po dvoje pješke prijeđu čak 60-tak kilometara s dosta teškom opremom. Na početku kolone nalazi se bandera sa službenom zastavom Halubajskih zvončara, zatim iza osobe koja je nosi ide komandant, za njim orkestar, pomladak pa cijela četa zvončara koje slijedi medved, dva tata i vrag, a na kraju kolone netko nosi Pust pokladnu lutku koju će na kraju svog puta i spaliti.
Velika je čast postati komandantom, a njime se postaje, kako nam je ispričao komandant Sanjin Rubeša po zaslugama ili po obiteljskom nasljeđu. Oni upravljaju ovom masom ljudi zviždaljkom kako bi sve tijekom ophoda prošlo uredu. Kada kolona pristigne u selo na zviždaj zvončari stavljaju maske i postavljaju se u tradicionalno kolo. No prije ulaza u selo zvončari se ritualno križaju, jedan ide u lijevo, jedan u desno, a zatim se redaju u jednu kolonu koja se zatvara u tradicionalno kolo dok se skroz ne zatvori. Prvi zvončari koji ulaze u kolo se okreću prema van, a ostali se okreću prema unutra i udaraju se zvoncima.
Nakon toga počne svirati glazba, većinom tradicionalna polka i tako od sela do sela.
Zvončarski dišpeti - sada i nekada
U selima zvončari rade razne dišpete; zezaju se i hvataju djevojke i žene po selu, grle ih i štipaju. Prije je takvih dišpeta bilo više jer bi se danas na neke mnogi naljutili. Prije se u vunenim čarapama nosio pepeo i djevojke bi se posipalo njime, od njih su svi bježali kao nekada Turci.
Nove generacije uspješno njeguju sve običaje svojih starih, uživaju u druženju i osjećaju koji stvara žmarce. Alen Frlan, naš domaćin, zvončar i nekada prije komandant, priznao nam je kako je poseban, neopisiv osjećaj gledati svoje sinove u povorci od kojih je jedan i član njihovog orkestra i isvrstan harmonikaš. Ispričao nam je kako mu niti jedan sin nikada nije rekao da ne želi biti zvončar ili pak pomislio na to. Takva čast, ali i ekipa s kojom su odrasli ne napušta se lako.
Posebnost i atraktivnost naših zvončara prepoznat je u domovini, ali i izvan njezinih granica. Godišnji pokladni ophod zvončara s područja Kastva proglašen je 2007. godine od strane Ministarstva kulture kulturnim nematerijalnim dobrom od značenja za Hrvatsku, a potom i uvršten na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine svijeta.
Zvončari su aktivni preko cijele godine kao gosti folklornih manifestacija u Hrvatskoj i diljem svijeta no samo ta tri dana u godini gdje zavladaju svojim krajem događa se nešto neopisivo, kako kažu naši zvončari, nešto što jednostavno morate doživjeti.
Ostale priče o našim običajima i tradiciji, pročitajte ovdje.
Sadržaj je kreiran u suradnji s HEP-om, dugogodišnjim pokroviteljem hrvatske kulture i baštine.
