Mesić se boji euforije samo zato da bi komunistički zločini bili amnestirani

Njemački sud tjeralicu je ukinuo na dan kad je presuda Krunoslavu Pratesu, također 'likvidatoru' jugoslavenskog SDS-a postala pravomoćna. Prates je osuđen na kaznu doživotnog zatvora za ubojstvo Stjepana Đurekovića, nekad komercijalnog direktora Ine. Đureković je početkom osamdesetih u toj firmi razotkrio pravi organizirani kriminal jugoslavenske vrhuške pod vodstvom Mike Špiljka i njegova sina Vanje. Nalog za Đurekovićevu likvidaciju u Njemačkoj jugoslavenskoj tajnoj policiji /koju se i danas naziva njezinim starim imenom-UDBA/ izdao je Stane Dolanc. Perkovića, također optuženog za ubojstvo Đurekovića, Hrvatska je odbila izručiti. Njemačka je povukla potjernicu, ali ne i optužnicu.

Pročitajte i ovo Kolumna Ivane Petrović 'Oluja' je glavni instrument kočenja Hrvatske Ima jedna krhka točka dogovora Slovenija je zadržala adut kojim opet može 'upaliti crveno'

>> Mesić o presudi Pratesu za ubojstvo Đurekovića

Diplomati: Njemačka će preko Bruxellesa tražiti suđenje Perkoviću u Hrvatskoj

Ako smo pred domaće sudove izveli stare i onemoćale ustaše - Artukovića i Šakića, to ne znači da su od iste stvari amnestirani stari i onemoćali oznaši i udbaši čije su ruke isto do lakata u krvi Diplomatski izvori kažu kako je optužnica povučena stoga što će Njemačka od Hrvatske, i to najvjerojatnije preko Bruxellesa, eksplicitno tražiti da pred domaćim sudom sudi Perkoviću. Legitimno i legalno, Stjepan Đureković pravno gledano prva je žrtva jugoslavenskog totalitarizma. 'Nacionalna pomirba nije izgovor da se ne procesuiraju ljudi koji su zbog političkih pobuda ili drukčijeg mišljenja ubijali druge nedužne ljude'. Kazao je to njemački sudac izričući Pratesu doživotnu kaznu. Te riječi slabo su odjeknule kod kuće. Hrvatska politika nije ništa shvatila.

Perković je jedan od dokaza zavisnosti hrvatskog pravosuđa o politici

Namjerno govorim o politici, a ne pravosuđu jer slučaj Perković je jedan od eklatantnijih primjera i dokaza zavisnosti pravosuđa od politike. Jer kad su Nijemci podignuli optužnicu protiv njega, hrvatski sustav kaznenog progona nije se potrudio istražiti je li to što Perkoviću Njemačka stavlja na teret istina ili nije. Ustvari, kad se malo dublje analizira, to valjda mora biti tako jer ta ista UDBA kao da je odmah u mladu državu ubačena kao kukavičje jaje i do danas, čini se, premrežila sve, od političara, pravosudnih dužnosnika, obavještajaca... A oni svi skupa kao marionete na koncu drže dobar dio hrvatskih medija. Nažalost.

>> Pratesu doživotna kazna zatvora

Predsjednik Mesić se 'boji euforije'

Obrazloženje njemačkog suca, njegova lekcija o tome da zločin ne opravdava zločin za naše je pojmove valjda previše civilizirana. Dokazuje to prije svega stav predsjednika Mesića oko istrage i kaznenog progona partizana i agenata Ozne i Udbe koji su odgovorni za masovne pokolje civila i ratnih zarobljenika na križnome putu i razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata. U tom smislu žrtve Gologa otoka još nisu 'dirane'. Uglavnom u Hrvatskoj i Sloveniji gdje god se zaore malo dublje na površinu isplivavaju kosturi, poput duhova koji će nas proganjati dok god hrvatsko pravosuđe pravno ne riješi što se riješiti da s tolikim odmakom vremena. Predsjednik je kazao kako se on 'boji euforije(?????????)prilikom tih iskapanja i smatra da bi bilo katastrofalno da se sad ispituju svi još živući partizani koji su formacijski pripadali tim postrojbama'.

Neprincipijelnost i dvostruki kriteriji predsjednika Mesića

A te su postrojbe ustvari bile odredi smrti. Ivan Zvonimir Čičak sazvao je konferenciju za novinare i Mesića je nazvao nemoralnim. Kazao je kako se gorljivo zalagao da se sankcioniraju zločini počinjeni nakon Oluje. 'To znači da se generali u Haagu mogu procesuirati po zapovjednoj odgovornosti, a Mesićevi kompanjoni ne! To je nemoralno ili svih ili nikoga'. I Čičak je ovoga puta u pravu. Naš predsjednik ima vrlo veliku i hektičnu političku amplitudu. Od koketiranja s NDH početkom 90-ih u Australiji ('Hrvati se nemaju što ispričavati za Jasenovac jer mi smo pobijedili dva puta…'), te čovjeka od najvišeg povjerenja koji je u BiH otišao smijeniti Stjepana Kljujića, a postaviti Matu Bobana, pa sve do najvećeg negatora Tuđmanova razdoblja, tvrdog zagovornika Haaga s jedne te promotora amnestije za komunističke zločine nakon Drugog svjetskog rata s druge strane. Sve to doista pokazuje da je predsjednik u tim stvarima neprincipijelan i da ga vode dvostruki kriteriji. A to šef države sebi ne bi smio dopustiti.

Hrvatska je kolijevka antifašističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji

Nitko normalan u Hrvatskoj neće i ne može dovoditi u pitanje naš antifašizam. To je civilizacijska tekovina hrvatskoga naroda. Hrvatska je uostalom i kolijevka antifašističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji, ali to ne znači da ne trebamo biti civilizirani i odgovorni, već dopuštati da se zločinom opravdava zločin. Ako smo pred domaće sudove izveli stare i onemoćale ustaše - Artukovića i Šakića, to ne znači da su od iste stvari amnestirani stari i onemoćali oznaši i udbaši čije su ruke isto do lakata u krvi. Koju ni danas ne mogu isprati. Ne daju im to oni kosturi koje u golemim količinama nalazimo od Zagreba, Zaprešića do Maribora.

Smrt, zločin i kazna imaju čudnu logiku

Smrt, zločin i kazna imaju neku čudnu logiku. I dok se pravda ne zadovolji, ne puštaju na miru, ne daju naprijed...Daksa i drugi lokaliteti još čekaju. Što je s više od šest desetljeća šutnje potomaka tih nesretnih ljudi? Zar oni nemaju pravo tugovati i dostojno ih pokopati? Zar nemaju pravo znati tko je i zašto ubio njihove bližnje? Naravno da imaju, baš kao i obitelji žrtava svih epoha krvavog Balkana. I u tom normalnom, civilizacijskom svjetlu, stajalište predsjednika Mesića tim više čudi.

>> Arhiva