Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Inauguracija Trumpa već stoji pred vratima, ali u hodnicima moći i dalje vlada nervoza nadolazeće neizvjesnosti. Ne, nijednog ozbiljnog američkog političara ne brinu seksistički i rasistički ispadi, manipulacije i laži budućeg predsjednika. Glavni problem je buduća Trumpova vanjska politika, posebno ona prema Rusiji.


Hakerski upadi hakera Guccifera 2.0 u glavni stožer Demokratske stranke i predaja ogromne količine pisama i podataka Wikileaksu, prouzročili su histeriju u američkoj političkoj i sigurnosnoj zajednici te između redaka iznijeli na površinu neke neugodne trendove.

Vezani članci Donald Trump Američki Senat odobrio svjedoke na suđenju Trumpu, poznati i neki novi detalji Donald Trump "Ne znam što bi se trebalo otkriti o njemu da birači promijene mišljenje, valjda da jede malu djecu..."

Uzimajući u obzir predsjedničku utrku i rezultat, hakerski upad je za američke obavještajce stigao u najboljem mogućem trenutku. Naime, kada je postalo jasno da bi Trump mogao poremetiti ugled (ili ne daj Bože financiranje) i moć „jastrebova“ – konzervativnih tijela nacionalne sigurnosti te pomrsiti planove Republikanaca, Clinton je postala združena nada svih strana. No Hillary se od početka provlačila kroz niz skandala s nesmotrenošću prema povjerljivim informacijama, a pobijedio je Trump. To je stvorilo veliki problem.

Povratak obavještajaca

Stoga je hakerski upad, umjesto povoda za zabrinutost o mutnom financiranju i prljavoj igri kampanje Clinton i diskusije o uvođenju etičkih i financijskih normi u predizborni proces, munjevito postao razlog za snažan povratak obavještajaca. Sve je nebitno pred licem zajedničkog vanjskog neprijatelja koji prijeti Amerikancima u njihovim domovima. Jer ako se može upasti u server Demokratskog stožera, onda je upad u život „običnog Džoa“, o čijoj se privatnosti ima tko brinuti - mačji kašalj.

Takva je reakcija simptomatična i stvara prijetnju za američku demokraciju. Ne, nije riječ o izbornoj demokraciji – Trump je najbolji dokaz da ona funkcionira. Riječ je političkoj i predsjedničkoj demokraciji; o slobodi diskusije i slobodi mijenjanja smjera vanjske politike.

Nakon istrage spomenutih hakerskih krađa, obavještajci su objavili skraćenu verziju tajnog dokumenta u kojem se zaključuje da iza Guccifera 2.0 najvjerojatnije stoji ruska vlada. Navodi se da je Kremlj kroz negativnu kampanju i prljavu igru sabotirao izglede Hillary Clinton i pomogao Trumpovoj pobjedi.

Skandal veći od deset Watergatea

U izvještaju se govori o različitim medijskim i propagandističkim aspektima ruskog miješanja u tijek izbora, ali je nedorečeno ono najbitnije – koje su direktne posljedice tog miješanja? A to je itekako važno. Jer, ako su Rusi nekim nepojmljivim manipulacijama direktno doveli Trumpa na vlast, onda treba istražiti i revidirati čitav izborni sustav SAD-a i sve ljude koji u njemu funkcioniraju. A to je skandal stoljeća, veći i od deset Watergatea.

No, i bez toga, obavještajna zajednica nanijela je veliki udar po kredibilitetu vlastite demokracije. U ovakvom obliku, izvještaj o hakerskim upadima u suštini poručuje sljedeće: građani SAD-a su slaboumnici, a elektori su potkupljivi, povodljivi, i rade protiv interesa SAD-a!

Glasajući za predsjednika, Amerikanci biraju elektore, njih 530. Kolegij elektora zatim odlučuje o budućem predsjedniku. Sustav je uvijek radio kao švicarski sat, a sada obavještajci sugeriraju da je proces bio zagađen i tako dosta grubo prebacuju krivnju na tradicionalno visoko vrednovan sustav. Osim toga, na margine se stavlja činjenica da se Clinton zbog neopreznog baratanja državnom prepiskom našla pod povećalom javnosti i FBI-a još u ožujku 2015.

Ključ za razumijevanje takvih radnji krije se u složenim odnosima između sigurnosno-obavještajne zajednice i predsjedničke administracije u SAD-u. Za razliku od tradicionalno nedemokratskih velesila poput Rusije i Kine, američki predsjednici nisu puki potonji produžetak svojih sigurnosnih elita. No najčešće su bili bliski.

Vanjskopolitičko jednoumlje

Hladnim ratom dominiralo je vanjskopolitičko jednoumlje s obje strane. Zadani smjerovi teško su se mijenjali. I demokrati poput Kennedyja opasno su hodali po nuklearnoj oštrici. Rat u Vijetnamu nadživio je dva predsjednika i zasigurno bi potrajao još toliko da ga Nixon, na jedvite jade i suočen sa strahovitim javnim pritiskom i velikim žrtvama nije zajedno s Kissingerom okončao.

Taj isti Nixon je u strogoj tajnosti – da ga ne prokljuve tvrdokorni sigurnjaci u Washingtonu – smišljao normalizaciju odnosa s Kinom.

Uza sve dobre i staložene epizode, činjenica je da sve od Trumana pa do Obame američka vanjska politika prebiva u stanju neprekidne, gotovo ideološke borbe za svijet američkih interesa. Je li to dobro i loše - stvar je interpretacije i odgovora na moralnu dilemu Dostojevskog: vrijedi li za više dobro proliti suzu jednog djeteta?

Sve se svodi na utjecaj i moć dijelova političkog establišmenta, od kojih je onaj obrambeni tradicionalno najjači. Radikalne promjene koje je najavio Trump neugodno su iznenadile mnoge zainteresirane strane koje su osjetile da mogu postati irelevantne. Frustrirajuće, poput slabog aduta koji siječe dečka, na stol je bio bačen ne samo njihov dignitet već i plodovi dugogodišnjeg intelektualnog napora.

Bilo kakva snažna promjena vanjskopolitičke paradigme u smjeru primirenja i smanjenja vojne moći bila je a priori osuđena na snažan otpor i izjednačavanje s izdajom nacionalne sigurnosti. Sjetimo se da vojna mašinerija NATO-a i SAD nije omekšala uslijed raspada Sovjetskog saveza; niti je itko od generala otvorio bocu šampanjca i zapjevao „Kak taubeka dva mi sretni smo bili“ kada je Putin 2000. natuknuo da bi Rusija mogla biti dio NATO-a.

Globalni rat

Ne valja steći dojam da SAD želi kojekakav globalni veliki rat. Kada je kandidat za državnog tajnika Tillerson, stjeran u kut vještom senatskom komisijom, najavio konfrontaciju sa Kinom, to se ipak ocijenilo kao opasno pretjerivanje.

No sada kada se sigurnosna zajednica regrupirala i vratila kontrolu, ustupaka sigurno neće biti. U svjetlu svih implikacija i svakodnevnih novih saznanja o upletenosti Trumpa u rusku mrežu, politiku će voditi Pentagon.

Ako se Trump uzjoguni, mogao bi se naći 101 razlog za izglasavanje nepovjerenja i opoziv. Realno je pretpostaviti da će se Trump, nakon par mjeseci (ili više) medenog mjeseca s Rusijom, vratiti u realno stanje stvari. S obzirom na njegovu osobnost, odnosi bi se mogli i pogoršati; tada će ga – sigurno ne bezuvjetno – iz vode morati vaditi Pentagon i diplomacija.

Rusija nije toliki problem

Sama po sebi, Rusija možda i nije toliki problem. Mozgovi Pentagona jako dobro znaju da je priča sa ruskim kršenjem međunarodnog poretka složena jer su Rusi, uz SAD i Veliku Britaniju, suautori tog poretka, a mehanizmi uzajamne kontrole nisu bili definirani i institucionalizirani.

Pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a direktan je odraz povijesnog primata moći i nuklearnog zastrašivanja. No prikazana i interpretirana na ovaj način, ta bi priča snažno potkopala američke pozicije na globalnoj razini i de facto pozvala Putina da zgrabi još koji zalogaj na švedskom stolu država.

Početkom devedesetih predsjednik Rusije Jeljcin i ministar mu vanjskih poslova Kozirjev ignorirali su mišljenje svojih obavještajaca i vojnih krugova. Odbačeni na margine političkog djelovanja, ti su se krugovi uvrijedili, zatim konsolidirali, oporavili i iznjedrili Putina.

Ako pretpostavimo da su logika i uzorak slični, možemo očekivati da će idući američki predsjednik, bez obzira "preživi" li Trump svoj mandat, biti čovjek iz obavještajnih krugova ili usko s njima povezan.

Sve je prolazno, rat je vječan. Sretna inauguracija.

Dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak iz područja međunarodnih odnosa i kineske vanjske politike. Rođen je 1983. godine u Zagrebu; diplomu i doktorat stekao je na Moskovskom državnom fakultetu za međunarodno odnose.Član je ekspertne skupine Instituta za europske i globalizacijske studije a u slobodno vrijeme besplatno predaje kolegij o povijesti Kineske vanjske politike.

Stavovi i mišljenja autora kolumne osobni su i ne odražavaju nužno stavove redakcije portala DNEVNIK.hr.