Karla Medenjak oduvijek je gajila ljubav prema slikanju, ali je u prvi plan došla tek u četvrtom razredu srednje škole. Slikanje joj je, kaže, čisti gušt. Nešto što donosi mir, osim ako ne ispadne baš onako kako je zamislila. Ponekad i samu sebe iznenadi jer gledati naprijed jedino je što ta 25-godišnjakinja zapravo želi. O periodu bolesti, dijelu života koji je sada iza nje, ne voli previše razmišljati.
"Volim gledati više na budućnost nego na prošlost. Živim dan po dan", kaže.
Prije 11 godina Karla je živjela kap po kap. Snimali smo je tada u Klaićevoj bolnici, na odjelu dječje onkologije na kojem je iz boce curio 13. ciklus kemoterapija. Tada je imala 14 godina i već sedam mjeseci ležala u bolnici. Stručnim terminima baratala je kao velika.
Pročitajte i ovo
Gubitak kose bio je najbolniji
S tek napunjenih 12 godina sa stručnom terminologijom morala je baratati i Marta. Razred i školske klupe u rodnom Osijeku zamijenila je bolničkim hodnicima, pretragama, kemoterapijama, kontrolama. Zagreb je tada prezirala, baš kao i etiketu bolesnog djeteta.
"Najviše mi je smetalo kad prolazim, a ljudi otvorenih usta, širom otvorenih očiju gledaju u mene kao da su vidjeli duha. To mi je najviše smetalo. I najgore od svega bilo mi je što sam izgubila kosu, ništa drugo. Ni teška operacija, ni mučnine, ništa me nije pogodilo, samo što sam izgubila kosu", rekla je za Provjereno u listopadu 2015.
Skoro devet godina kasnije o periodu prije govori ovako: "Teško je objasniti zato što sad shvaćam koliko zapravo taj problem gubitka kose nije zapravo bio problem, nego samo nekakva popratna pojava."
Tada je kosa značila sve, bila sve na svijetu. I ma koliko kroz bolest brzo odrasteš i sazriješ, ipak si na kraju dijete, kaže Marta. Znala je što znači kemoterapija i što će sa sobom donijeti, ali nitko je nije mogao pripremiti na ono što će uslijediti.
"Ja nisam očekivala da će to doći tako brzo, već nakon prve terapije otpala je većina kose i onda je samo sve više i više otpadalo i onda sam tu počela tražiti nekakvu zamjenu kapama i tako. Po ljeti sam na +40 nosila vunenu kapu kako bih to sakrila", prisjeća se danas 20-godišnja Marta Bilen.
Pročitajte i ovo
Veliki borac
A onda su se u priču uključili ljudi iz udruge Kosa ljubavi i neki nepoznati vršnjaci koji su dio sebe dali za nju, svoju kosu donirali za Martinu periku. Prvu takvu ikada napravljenu u Hrvatskoj.
Koliko ju je sati izrađivala, vlasuljarka Beba nije znala reći. Njezina se vrijednost ionako nije mjerila novcem i satima, nego količinom ljubavi. Sreću koju je osjetila kada je kapicu zamijenila perikom rađenom samo za nju, kaže Marta, i danas je teško usporediti s bilo čime drugim.
U godinama u kojima su nestašluci u školskim klupama i prve simpatije ono što je Karli i Marti trebalo okupirati misli one su učile latinske nazive bolesti protiv koje su se borile. Osteosarkom, karcinom kosti, Karli je napao koljeno, a Marti potkoljenicu.
"Ona je veliki borac i ona je to stvarno odrađivala na taj način - idemo sad još jednu pa jedna manje i stalno je nas tako vukla, nije nam niti jedan trenutak dala da zaplačemo, da pokažemo strah. Gurala nas je cijelo vrijeme", kaže Karlina mama.
Pročitajte i ovo
Dvije bitke u isto vrijeme
Nekoliko mjeseci prije Karline dijagnoze mama Boža saznala je svoju - multipla skleroza. Uz vlastitu bitku, vodila je i onu koja joj je daleko teže padala. Bitku svoje Karle. Da je mami bilo mnogo teže nego njoj, Karla ni trenutka ne dvoji.
Cijeli osmi razred Karla je provela u bolnici. Iako je bilo teško, redovito je upisala opću gimnaziju, a nakon toga i Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu. Tko je toga dana na promociji bio sretniji - ona, mama ili dečko, još se, kaže, nisu dogovorili.
Marta je studentica prve godine stomatologije. Želja joj je ipak bila upisati medicinu, istu onu koju je nekoliko godina ranije kao pacijentica prezirala, ali i sa stomatologijom je itekako zadovoljna. Bolest ju je, kaže, naučila da se u životu moraš znati prilagoditi i da ne ide uvijek sve po planu.
"Počela sam svijet gledati na drugi način, shvatila sam da ništa nije jednostavno i lako, da se moraš izboriti za neke stvari u životu i naučila sam se nositi s tim da mi na primjer treba puno više vremena da dođem do nekog mjesta nego nekom drugome ili mi je teže popeti se uz stepenice ili takve slične stvari", kaže Marta.
"Bit ću i ja dobro"
Život će pred tebe uvijek stavljati prepreke, kaže, ali zbog toga odustati i ne ići naprijed za nju nikada nije bilo opcija. Zagreb je u međuvremenu zavoljela svim srcem. Uživa u studentskom životu, izlascima, kavama, druženju s prijateljima. U životu koji je izborila svim silama.
Pročitajte i ovo
Karla ni trenutka nije dvojila treba li opet stati pred kamere Provjerenog, govoriti o svojoj bolesti, o svemu što je prošla. Željela je, morala je to učiniti zbog njih.
"Zbog djece i roditelja koji su trenutačno u toj situaciji. Jer znam dok sam ja bila u toj situaciji, kad sam vidjela nekoga tko je zdrav, ja sam tu osobu gledala kao Boga. Meni je to bilo ono 'bit ću i ja dobro'. Jedino zbog toga da drugi vide da može biti dobro", poručuje Karla.
Živi život kakav je sanjala. Običan, normalan, pun prekrasnih sitnica. Živi kao pobjednica, kao Marta. Ovakvu borbu godišnje u Hrvatskoj u prosjeku započne 104-ero nove djece i njihovih obitelji. Njima želimo samo jedno. Da budu dobro, kao Karla i kao Marta.
Emisiju gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
-
Gužva na plažiPogledajte prizore na egipatskim plažama: "Ovako nešto nikada nisam vidio"
-
pucao po ljudima, ranio više osobaU sumanutom pohodu u Sisku kalašnjikovom ubio ženu, ide na psihijatrijsko liječenje: "Ima veća prava nego žrtve"
-
NevjerojatnoImotski kao Azurna obala: Zašto su cijene smještaja dosegnule 500 eura za noć?
