Bivši zapovjednici: "Od sreće smo pucali u zrak, skakali ko mala djeca, veselili se, grlili, ljubili se"

''Naš cilj uopće nije bio Knin nego kote iznad Knina i mislio sam da ćemo opkoliti Knin pa što bude. Nastojati ga osvojiti, ne i uspjeti. Iako smo znali da smo svaki dan sve jači, sve bitke smo od '92. dobivali jer smo znali da smo svoji na svome, u međuvremenu smo se organizirali i opremili, naučili neke stvari i stvorili vojsku. Znali smo da su oni sve slabiji, da smo mi dominantniji, da imamo moralno i svako drugo pravo da vratimo svoje. Bilo je samo pitanje trenutka. Danas se plasiraju razne priče, da su oni svi pobjegli, ali nisu. Civili, žene i djeca su krenuli, ali su vojnici bili na crti i prvi dan su se baš žestoko branili. Tek kada su shvatili da smo zauzeli sve važne položaje počeli su bježati, ali prvi dan je bila vrlo jaka borba. Napad se odvijao diverzantski, morali smo ući sa skupinom ljudi preko minskog polja i okružiti neprijatelja. Prelazak preko minskog polja bio nam je najteži zadatak“, ispričao je za Dalmatinski portal bivši zapovjednik 4. interventne bojne 6. domobranske pukovnije Dušan Dadić.

Pročitajte i ovo 38 °C FOTO Pogledajte kako se u Kninu državni vrh borio protiv paklene vrućine wooow! VELIKA GALERIJA Pogledajte Black Hawk iznad Knina, "Krila Oluje" opet priredila spektakl!

Vijest da je 4. brigada ušla u Knin dočekao je spuštajući se u Badnju, a Gabrić je bio blizu Vrlike.

''Vijest smo dobili iz zapovjedništva i isprva nismo vjerovali. To je bilo takvo veselje kakvo je teško opisati. Od sreće smo pucali u zrak, skakali ko mala djeca, veselili se, grlili, ljubili se, to se ne može zaboraviti... Vodio sam skupinu koja je išla cestom D-1 i toga ću se sjećati cijeli život. Išao sam tom cestom prema Vrlici i doživljavao je kao cestu budućnosti, zamišljao sam svoju domovinu slobodnu i prosperitetnu i vjerujem da ćemo je danas zaista takvu i stvoriti“, kazao je Damir Gabrić, bivši zapovjednik 1. bojne 6. domobranske pukovnije.

''Teško da će se takvo jedinstvo ikada više dogoditi. Žene su nam nosile vunene čarape, malo kave, kolača, svatko je dao svoj doprinos. Ja svojoj ženi dižem spomenik. Ostavio sam je s dvoje male djece, položila je vozački, naučila je promijenit plin, osigurače, sve što je trebalo, bila je prisiljena sve napraviti jer nas muškaraca nije bilo. To jedinstvo je to što nam je omogućilo da napravimo to što smo napravili“, zaključio je Dadić koji se nakon rata zaposlio u Županiji gdje je radio s braniteljima.