Postoje neki trenuci u životu koji presudno odrede čovjeka...


Blog 'Zdenkov kulturni kombi'

Meni se jedan takav dogodio u proljeće 1982. Dobio sam, od koga i zašto, ne sjećam se, neke novce dovoljno ozbiljne da ih nije imalo smisla potrošiti na sladoled i sličice. Te sam si odlučio kupiti nešto što će ostati, nešto trajno. Razmišljajući što, odlučio sam se za ploču.

Vezani članci Donna Lugonja (Foto: Instagram) Dvije domaće blogerice minicama podignule temperaturu u Zagrebu Sonja Kovač (Foto: Instagram) Sonja Kovač pozira u hotelu na lokaciji koja jednostavno oduzima dah: Pogledajte samo prizor iza nje

Dugo sam prebirao po redovima ploča u Jugotonu i na kraju se odlučio za jedan album s kojeg sam zapravo znao samo prvu pjesmu, ali bend sam volio, a sve su kritike euforično tvrdile da je baš taj album remek-djelo i nešto najbolje ikada snimljeno na ovim prostorima.

Preuzeto s bloga - Zdenkov kulturni kombi

Nekoliko tisuća kupljenih nosača zvuka kasnije u životu, ako i o čemu nemam ni najmanje sumnje, to je da sam toga dana kupio najbolji album kojeg ću ikada u životu preslušati. Prestar sam da bi mi išta ikada moglo ponovo toliko značiti (sve što volim je daleko, daleko... u prošlosti, uplašim se ponekad), „Odbrana i poslednji dani“ zauvijek će ostati zacementirani na broju 1. Uostalom, imam originalni LP, originalnu kazetu, originalni cd i još sve pjesme poskidane u mp3 formatu. A upravo ga sada slušam na YouTubeu, o prokletih li vremena...

Desetak godina kasnije, pročitao sam i genijalnu knjigu Borislava Pekića kojoj je album maznuo naslov. Iz nekog čudnog razloga pročitao sam je u dahu, u istom danu kada i Nabokovljevu „Lolitu“. Dogodilo se nešto posve čudno, probudio sam se tog jutra s mišlju da bih trebao pročitati upravo te dvije knjige, otišao u knjižnicu, posudio ih i u dahu progutao. Inače brzo gubim detalje, ali iz te dvije knjige, a pogotovo iz Pekićeve, ostale su mi čitave rečenice, pa i ulomci, kristalno čisti u glavi.

Napisao sam potom i jedan esej o te dvije knjige, i o jednoj ploči. O stvarima koje previše voliš najteže je pisati, pa nisam pokušavao direktno išta sročiti o albumu, nego povezati neke ključne detalje iz obje knjige s pojedinim pjesmama na njemu. Nekoliko ljudi pročitalo je taj esejčić i svima se iz nekog razloga jako svidio. Jedan od ljudi koji su ga pohvalili, mada, dakako, nikada neću znati je li uistinu odvojio vrijeme i pročtati ga, bio je Vlada Divljan.

Još desetak godina kasnije, Divljan je počeo nastupati u Zagrebu, bio sam na svim ranim koncertima, jednom prigodom i u backstageu te ga upoznao i proćaskao s njim, kad mi je i rekao to za esej. Razmijenili smo nekoliko mailova, užicana je i jedna piratska snimka „Kenozoika“ s promocije albuma uživo, i to je bilo to od kontakata. Nikada nisam pretjerano ganjao prilike za upoznavanje sa svojim herojima, no to je uspomena koje ću se uvijek rado prisjećati. Kao i koncerta u Tvornici gdje smo frend i ja zauzeli središnje mjesto pred stejdžom, on u majici na unutrašnji omot Odbrane, ja s bedžom na vanjski. Intimnog, komornog koncerta u Ksetu, gdje je morao, mislim, i više od deset puta izlaziti na bis. Čak je i „Čokoladu“ improvizirao na gitari, mada je prije toga nije barem petnaestak godina svirao... I, možda najviše, jednog trenutka magije, na brucošijadi FER-a, nekoliko rečenica razmijenjenih s jednom, vjerojatno nikada kasnije viđenom Dalmatinkom, uz međusobno prepoznavanje dvije osobe kojima glazba Idola znači mnogo više no što se može iskazati riječima.

Desetak godina kasnije, Divljana više nema. Očito, nema odbrane od poslednjeg dana, ni za koga. Svirao je još mnogo puta ovdje, no kako su nove pjesme u repertoaru sve više odmjenjivale stare, tako je i moj interes kopnio i odavno ga nisam išao čuti.

Vijest je došla na dan koji bi se, vrlo vjerojatno, također mogao pokazati kao jedan od najznačajnijih u životu. Prihvatili smo ponudu za prodaju kuće u kojoj sam živio četvrt stoljeća. Otišao sam odande još davno, ali moja glazba, autići, knjige i štošta drugo ostali su u njoj. Nisam uistinu otišao, uzeo sam čamac i zaplovio uz treću obalu rijeke... A sada je drugačije, senke govore drugačije, da je došlo vreme da pođem u svet.

Kamo ću sa stvarima, to ne znam, valjda ću rentati neku garažu ili skladište za prvo vrijeme, pa kasnije vidjeti što i kako. Kamo ću sa sobom, to mislim da znam, no vrijeme će pokazati jesam li u pravu.

Kamo god otišao, Vlada Divljan će uvijek biti sa mnom, to je zacementirano onog davnog proljeća u Bogovićevoj. Premda sam izgubio jako veliki dio svojih emocija prema glazbi u zadnjih nekoliko godina, tješim se da je to samo privremeno, za sve visine što su nizine...

A sada dosta laprdanja, odoh odavde, imam važnijeg posla, ispričajte me.

Odoh gledati nebo koje pada na nas.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook