Do prije samo nekoliko mjeseci Sandri se život nije uopće razlikovao od njezine generacije. I onda se u vrlo kratkom razdoblju promijenio iz temelja. Zbog teške bolesti počeo joj se oduzimati dio po dio tijela.
Pročitajte i ovo
Od operacije je prošlo tri mjeseca, a Sandra je do prošloga tjedna još uvijek čekala lijek bez kojeg ne može živjeti. Nakon nekoliko telefonskih poziva iz Provjerenog - u samo jednom danu riješeni su svi njezini problemi s birokracijom. No, borba s bolešću još je pred njom.
Sandra je obožavala plesati, plivati i maštati o budućnosti. No, prije tri mjeseca počelo je njezino odbrojavanje do operacije u Parizu - 17. rujna, datum kojem se veselila i od kojeg je strahovala.
'Strah me da ću ostati nepokretna s teškim oštećenjem mozga i da ću biti na teret svojim roditeljima, a ako je tako onda bolje da umrem. Ako ne može biti bolje, barem da mi ne bude gore. Strah me toliko da ne mogu o tome niti razmišljati', kaže Sandra.
Operacija spleta krvnih žila na mozgu završila je uspješno. No, to nije Sandrina konačna pobjeda. Iz Pariza se vratila s još težom dijagnozom: bolest motoneurona. Progresivna I neizlječiva bolest svakog joj dana uzima sve više vitalnih funkcija.
'Opreacija je prošla super i što se toga tiče uopće je se ne sjećam, ali moje je fizičko stanje veoma loše. Da mi stavite čašu tu na stol punu vode ja bi umrla od žeđi jer ne mogu do nje. Puno se umaram i teško pričam', kaže Sandra.
Pariški liječnici Sandri su preporučili korištenje lijeka bez kojega sa svojom dijagnozom ona više ne može živjeti. Otad su prošla tri mjeseca. Načeta je druga kutija lijeka na trošak njezinih roditelja. Treća je - već naručena. Sandra ne može čekati jer njezina bolest neće čekati. Jedna kutija košta više od 500 eura, a nije dovoljna ni za jedan mjesec.
Lijek je Sandra čekala više od dva mjeseca, a nakon samo jednog poziva u Ministarstvo zdravstva s Nove TV, nužni se lijek 'stvorio' na Rebru.
Iz bolnice su se ministru Darku Milinoviću opravdavali kako je došlo do pogreške u komunikaciji. Prema njihovim riječima, roditelji su trebali sami doći po lijek. Zašto ih o tome nitko nije obavijestio, nisu znali reći. Lijek je nabavljen. Ali Sandra ima još posla za svoja prava. Prava osobe koja je bolesna i koja treba adekvatnu skrb.
Prošle je godine, prije dijagnoze druge, mnogo okrutnije bolesti, Sandri odbijena molba za osobnim asistentom. U međuvremenu joj se stanje drastično pogoršalo. Fizikalna terapija koju je primala svaki dan smanjena joj je na 3 puta na tjedan.
Prošlog im je tjedna rečeno da neće biti odobrena njihova žalba vezano za fizikalnu terapiju. I onda se još jedno čudo dogodilo. Stigao je dopis kojim HZZO Sandri odobrava terapiju svaki dan u tjednu.
Sandra je već umorna od prepirki s birokracijom, ali ne toliko da odustane. Na njih kao i na život u kolicima ionako se odavno naviknula.
