Pročitajte i ovo
Možda i zbog toga što je njegova erudicija, bogatstvo figurativnosti te samopouzdanje i ležernost u izvedbi dio njegova govorničkog habitusa pa se očekivalo da će ovim govorom nadmašiti ne samo svoje prethodinike nego i samog sebe, a da će inauguracijski govor biti kruna njegove govorničke karijere.
Govor nije bio loš, ali nije bio ni dobar. Bio je korektan, prosječan, ali primjereniji za nekog s manje govorničkog iskustva i talenta. I prema cjelokupnom retoričkom profilu Zorana Milanovića može se zaključiti kako je ovom govoru posvetio sat-dva svog vremena.
Nije to govor s promišljenom figurativnošću, nije to govor s jasnim vrijednosnim okosnicama koje će se pamtiti, ponavljati, citirati ili parafrazirati.
Govor započinje pohvalom i zahvalom prethodnicima što je uobičajeno u inauguracijskim govorima (slično su govorili i Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović), a nastavlja citatom jednog suvremenog mislioca koji je rekao "budućnost prave zapadne liberalne demokracije može osigurati samo tako da se istinu sačuva neovisnom o željama većine birača, kao i želju većine birača neovisnu od istine".
Taj je mislioc koristio figuru koja se naziva antimetabola: opreka dviju usporednih rečenica, pri čemu se u drugoj ponavljaju isti pojmovi iz prve, ali u obrnutom redoslijedu i drugačijoj gramatičkoj funkciji. Ista je to figura koju je koristio J. F. Kennedy: "Dragi Amerikanci, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas već što vi možete učiniti za svoju zemlju".
Međutim, antimetabola bivšeg američkog predsjednika bila je kraća, pamtljivija i cijeli je govor vodio prema njoj pa je poanta te rečenice bila jasna odmah i svima. Zoran Milanović i tom je figurom, ali i ostalim porukama nije išao na trenutačnost, na izazivanje neposrednih rekacija, na ekspresno stvaranje lijepog dojma kod publike i pozitivnog ozračja.
Birao je poruke o kojima će se promišljati, koje je potrebno tumačiti i interpretirati. Kaže tako Milanović da neće biti korektivni nego konstruktivni faktor u državi svjestan vrlo vjerojatno da jedno ne isključuje drugo, ali nas tjera da promišljamo o tome kakav će zapravo biti njegov odnos s Vladom i što će on to raditi.
Inauguracijski govor pripada epideiktičkom retoričkom žanru, to je govor koji je najsličniji književno-umjetničkom tekstu u kojem su stil i ljepota izražavanja dominantno usmjereni na stvaranje pozitivnog dojma kod publike.
Govor je to kojim predsjednici žele stvoriti optimistično ozražje, najaviti promjene na bolje, intenzivirati zajedničke vrijednosti kod publike, pozvati na zajedništvo. Zoran Milanović izabrao je ne eksplicitno govoriti o zajedništvu nego ga implicirati govoreći o raznolikosti hrvatskoga društva.
I to je najbolji dio njegova govora: našu republiku ne čine i nikad je neće činiti samo visokoobrazovani, samo kompetitivni, poduzetni, znanstveno, umjetnički ili sportski nadareni. Hrvatska je domovina nekvalificiranog radnika jednako kao i uglednog akademika.
Hrvatska jednako pripada i nezaposlenom tokaru, i prezaposlenom programeru, i potplaćenoj radnici na blagajni i menadžerici u javnom ili privatnom poduzeću. Iako smo različiti, pripadamo različitim društvenim i obrazovnim statusima, različitih smo zanimanja, ali svima nam je zajedničko to što smo dio "naše" republike.
Najbolji je to i najljepši dio govora kojim kroz kontrast ističe zajedničku pripadnost jednoj zemlji i jednom cilju: našoj kući. Ovo je kuća za nas. Za sve nas. Za one koji smo tu, za generacije koje dolaze, za one koji će se vratiti svojoj kući.
To "zajedništvo u različitosti" podsjeća pomalo na ono koje je u svom inauguracijskom govoru potencirao Barack Obama govoreći o američkom "patchworku" – zemlji koju čine kršćani, muslimani, Židovi, hinudisti i nevjernici. Zemlji koja je oblikovana svim jezicima, kulturama ove planete.
Međutim, kod Obame je ta različitost imala snažnu poruku o tome da "različitost nije slabost nego snaga Amerike“ i da iako je različitost uzrokovala probleme (segregaciju i građanski rat), Amerikanci su iz tih tamnih razdoblja izlazili snažniji i jače ujedinjeni.
Kod Zorana Milanovića nedostajalo je tih snažnih poruka koje bi uslijedile i koje bi izazvale trenutačni efekt kod publike. A uz to, uspoređujući Obamu i Milanovića, mora se istaknuti kako je izvedbeno Obama to mnogo uvjerljivije izveo.
I da, njih se dvojica mogu i trebaju uspoređivati jer je Zoran Milanović pokazao da njegova govornička izvedba može biti itekako sigurna, samopouzdana, da može neverbalnom komunikacijom savršeno pratiti verbalne poruke, da može biti prirodan, ležeran, odlučan, jednom riječju da može biti impresivan.
Da, Zoran Milanović može biti jednako impresivan govornik kao Barack Obama. Ali, ne danas. Ne svojim inauguracijskim govorom.
Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige "Retorika i društvo" te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara.
