Fabijan, Julijana, Dijana, Denis, mladi ljudi s teškim i neizlječivim dijagnozama, bez pomoći roditelja jednostavno ne mogu. A da bi došli do novca koji im pripada, njihovi roditelji iz mjeseca u mjesec prolaze administrativni horor jer, mogu samo u određenu poslovnicu banke na određene datume. Sustavu moraju dokazivati i da neizlječive dijagnoze nisu čudom nestale.
"To su anđeli od djece. Iskreni, kod njih nema laži, nema pretvaranja, one ono što svojim očima vide to izgovore, nema tu...", govori Marija dok s kćerima priprema obrok.
Zadranin Ante skrbnik je sinu Fabijanu, koji ima 24 godine. Oduzeta mu je poslovna sposobnost. "Moj Fabijan ima dijagnozu autizma, četvrti stupanj. Ne govori, nije verbalan. On jako teško uspostavlja interakcije, ali to uspostavlja na svoj način, da ti pomiriše ruku, da ti se nasmije, da te počeška po glavi", opisuje Ante.
"Moraš ga ujutro obući, moraš ga navečer otuširati, moraš mu pripremiti što će jesti... kad ideš van, samo je malo mjesta kao recimo šetnica gdje ga možeš pustiti bez ruke", dodaje.
Svjedoči kako je biti roditelj, odnosno skrbnik osobe s invaliditetom tako teškog stupnja kojima je oduzeta poslovna sposobnost samo po sebi komplicirano.
Ove obitelji ne traže privilegije. Traže razumijevanje i funkcionalan sustav. No umjesto podrške, dočekuju ih birokratske barijere koje dodatno otežavaju već ionako težak život.
"Inkluzivni dodatak se isplaćuju oko 20. u mjesecu. Fabijan ima pravo na 720 eura, u prvu kategoriju spada, 600 posto osnovice. Taj račun ima bankovnu karticu, ali ne može se ni na bankomat s njom, ne može se ni u dućanu platiti ništa. Samo na šalter banke", govori.
"Vozimo se prema našoj matičnoj banci u Zabok, koja ima poslovnica po Hrvatskoj na tisuće i bankomata, ali ja isključivo u toj banci u Zaboku mogu dići inkluzivni dodatak svaki mjesec, uz skrbničko rješenje koji nam je nadležni centar dao", kaže Marija s početka priče koja jednom mjesečno sa svoje dvije teško bolesne kćeri mora prijeći 23 kilometra u jednom smjeru od Mihovljana do Zaboka. No put nije naveći problem. Osim što je cijela procedura za njih neugodna u banci slijedi pravi zaplet - do inkluzivnog dodatka se ne dolazi lako.
"Kad dođeš na šalter banke onda dolazi voditelj poslovnice jer je taj račun zaključan. Oni moraju prije otključati račun, tebi isplatiti novac, maksimalno toliko koliko je stiglo u tom mjesecu i onda ga opet zaključaju do sljedećeg podizanja. Ako ne digne, onda bi to se smatralo štednjom i više ne bi mogli to bilo kada dignuti, samo uz odobrenje Zavoda za socijalni rad, a ti bi morao njima objasniti zbog čega ti ti novac treba", objašnjava Ante.
Na ove probleme Udruga Sjena upozorava godinama. Tatjana sinu Deniju nije otvarala račun, već bi joj novac trebao donijeti poštar. "To je sve zajedno pretragično. Kompletan sustav je tragičan. Mi imamo osjećaj da sustav uopće ne postoji više, na našu djecu više nitko ne misli. Kao da nemaju nimalo empatije", kaže Tatjana.
Prava djece s invaliditetom trebao bi štititi pravobranitelj za osobe s invaliditetom. "Možemo obavijestiti, možemo izdati upozorenja, samo tijekom 2025. godine smo održali i sastanke i s Ministarstvom i s Hrvatskim zavodom za socijalni rad, uputili više i općih i pojedinačnih preporuka, nažalost do današnjega dana oni nisu uvaženi", kaže pravobranitelj Darijo Jurišić.
Dvaput godišnje roditelji moraju ispuniti i izvješće o tome što su posljednjih šest mjeseci radili sa svojom djecom, na što su trošili, donijeti račune, a vrhunac svega je što im liječnik obiteljske medicine treba dati potvrdu da se u posljednjih godinu dana nije promijenilo stanje temeljem kojeg je njihovoj djeci oduzeta poslovna sposobnost.
"Ispada kao da kradeš nešto ili kao da neku milostinju dobivaš. Daj mi normalnu karticu koju možeš koristiti preko bankinga, m-bankinga, internet bankinga, ako možeš na bankomat - digni novac, ako treba gotovina, i pusti da to normalno funkcionira", poručuje Ante.
Ovo nije socijalna politika – ovo je sramota sustava.
Alen Minić: "Krive su banke", skrbnici: "To je neprihvatljivo"
O mogućem rješenju urednik Poziva Domagoj Mikić razgovarao je s Alenom Minićem iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad koji je kazao kako osjeća frustraciju skrbnika zbog svega što se od njih traži. O potvrdi da se zdravstveno stanje nije promijenilo Minić kaže kako je ta odredba definirana – u dobroj namjeri.
"Ponekad se dogodi da su zdravstveni statusi malo poboljšani, ljudi se ojačaju", izjavio je Minić.
A što se tiče načina i komplikacija koje se događaju nakon što na račune korisnika inkluzivnog dodatka sjedne novac, Minić lopticu prebacuje na - banke.
"To je nešto što je u ingerenciji bankarskog sustava. Da osobe mogu podići novac samo u toj jednoj poslovnici, to je banka i njihova politika, na njih utjecati je jako teško", kazao je Minić dodajući kako djelatnici koji rade na slučajevima skrbništva osoba lišenih poslovne sposobnosti vrlo često kontaktiraju banke i nastoje ih senzibilizirati.
“Na tragu toga nadamo se će doći do nekih promjena", poručio je.
Obitelj koja je slušala razgovor nije zadovoljna odgovorima.
"Mi bismo htjeli reći da smo već čuli prebacivanje odgovornosti na druge institucije, to je neprihvatljivo, Ministarstvo je to koje radi propise. Živimo u 21. stoljeću, zaista je neprihvaljivo da se naše obitelji ovako ponižavaju", poručili su.
