Osječaninu ni godine ni bolest nisu prepreka u lovu na drugi svjetski rekord: ''Moje tijelo je reklo ne može, ali ja sam rekao da ipak može''

U lipnju ove godine Osijek je dobio svjetskog rekordera u tower runningu, odnosno trčanju po stepenicama u visokim neboderima. S istrčanih 240 katova i 3600 stepenica 71-godišnji Božidar Deodat Krešić postavio je svjetski rekord i poslao u zaborav rekordera iz Chicaga koji je ranije istrčao 180 katova i 2340 stepenica.

Božidar nam je otkrio da će se u rušenje vlastitog rekorda upustiti već 19. prosinca ove godine, i to jer svima koji misle da nešto ne mogu učiniti želi dokazati da oni to itekako mogu.

''Želim dati nadu ljudima koji su invalidi, starije dobi i onima koji su izgubili vjeru u svoje sposobnosti. Iz humanih razloga trčim'', kaže Krešić.

''Govorili su mi da ne znam hodati. A ja sam invalid''

Ipak, na postavljanje novog rekorda ponukali su ga i ružni komentari koje je dobio iz svoje okoline nakon što je Hrvatskoj donio svjetski rekord.

''Govorili su mi da ne znam hodati, vrijeđali me, omalovažavali. Ja ne znam hodati jer sam invalid. Bavim se atletikom i nikada u životu nisam htio govoriti da sam invalid da me se ne tretira kao drugačijeg'', kaže nam. Božidar je, naime, rođen s teškim deformacijama nogu, a jedna mu je noga bila i potpuno paralizirana.

''Od rođenja su me bockali injekcijama da mi ožive noge. Imao sam šest operacija do prvog razreda osnovne škole. Lomili su mi noge kako bi ih ispravili'', ispričao je Krešić.

Satima hodao samo kako bi - prohodao

Nakon svih mučnih operacija i neizdržive boli, Božidar je prohodao zahvaljujući vlastitom trudu i upornosti.

''Svi su liječnici nakon operacija rekli da ću, ako se budem trudio, moći hodati. Ja sam satima hodao, po pet ili šest sati odjednom. Padao sam u nesvijest od hodanja'', prisjeća se.

''Treniram i jedva čekam novi trening''

A danas nakon svega toga – postavlja rekorde. Za nagradu nakon prvog svjetskog rekorda u lipnju, kao jedan od 100 najboljih trkača svijeta, od Svjetske federacije tower runninga dobio je pozivnicu za prestižnu utrku, 2000 eura koje će dobiti za pojavljivanje na toj utrci, kao i avionske karte za nekoliko putovanja.

Novi cilj mu je 320 katova i 4800 stepenica, a treba ići jedan uspon 16 katova za 6 minuta i 30 sekundi.

''Ja sam sretan jer se time bavim, nisam pesimističan umirovljenik. Ja danas treniram i jedva čekam sutra da imam novi trening. Treninzi su sada stravični jer svaki drugi dan trčim 150 katova'', kaže Božidar.

U treninzima mu pomažu dvojica kolega – jedan iz Japana koji mu pomaže s tehnikom i jedan iz Amerike koji je napravio plan treninga. S njima se pripremao i za rekord u lipnju.

''Godinu dana su sa mnom radili i bez njih ne bih uspio. Trebala su mi tri mjeseca da shvatim tu tehniku jer ja u biti ne trčim, već skakućem po stepenicama tako da se 50 posto manje umaram'', objašnjava nam ovaj sportaš koji se, osim tower runningom, tijekom života aktivno bavio i atletikom.

Brojne medalje, rekordi...

Osvojio je brojne medalje, a srušio je i 18 različitih državnih rekorda. Osnovao je čak i udrugu Towerrunning Croatia Association, koja je član Svjetske federacije tower runninga.

Inače, tower runningom se bavi više od 75.000 trkača iz cijelog svijeta, a riječ je o sportu starom 40-ak godina. Prva se utrka održala na Eiffelovu tornju u Parizu.

Pročitajte i ovo i vi možete pomoći Uveseljavaju male i velike i darivaju one koje često zaboravljamo: Vile i vilenjaci biraju jednu osobu s popisa...

Božidar kaže da mu taj zahtjevni sport, za koji objašnjava da troši najviše kalorija od svih sportova, a sa sobom donosi i najveće psihofizičko opterećenje, kao i najveći postotak smrtnosti, donosi zadovoljstvo i ispunjenje.

Otkrio je da je u prvo obaranje rekorda išao tek toliko da vidi može li on to uopće.

''Ušao sam i cilj i...''

''Kad sam prešao svjetski rekord od 180 katova, mislio sam da će mi duša izaći na usta koliko je teško bilo. Onda sam se sjetio tko sam ja, što sam ja, boli koju sam prošao i da imam tu sposobnost ignorirati fizičku bol kad je najjača. Ignorirao sam  bol i ljudi kažu da sam pred kraj počeo trčati kao gazela.

Pročitajte i ovo Otvorio cvjećarnicu, a onda... Uspjeh mladića iz Osijeka dokaz je da od vlastitih snova nikada ne treba odustati: ''Nisam znao ni što je ruža, kamoli napraviti buket...''

Ušao sam u cilj, nisam ništa ni osjetio. A kad sam došao kući, tada je tijelo reklo svoje. Dva sata sam plakao koliko sam imao teške grčeve jer moje tijelo reklo je ne može, ali ja sam rekao da može'', ispričao nam je Božidar, koji može poslužiti kao pravi primjer upornosti, volje i zdravog duha.

Imate li i vi inspirativnu priču? Nekome ste pomogli ili je netko vama učinio dobro djelo? Pišite nam na budimokaooni@novatv.hr.