Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Tamara Obrovac skinula je jazz ruho i odjenula lepršavo-eksplozivni funk kompletić, te dala do znanja da je trenutno u odličnoj formi. Reper Flo Rida napravio je kvalitativni pomak svojim drugim albumom. Little Jackie pak ima bljutavi debi, a audiofilska poslastica Alony izdala je svoj četvrti album.


Tamara Obrovac 'Neću više jazz kantati' – Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2009.)

Vezani članci Sanacija onečišćenog područja Zrmanje - 3 Počelo čišćenje Zrmanje zagađene mazutom: Radovi vrijedni gotovo 1,4 milijuna kuna trebali bi uskoro biti gotovi Slika nije dostupna Kings of Leon, Morso i Little Pigeon's ForHill Blues

Samo je jedna domaća glazbenica u stanju javno izdati proglas kako više neće zapjevati, odnosno zakantati jazz i onda zakuhati jedan od najboljih funk albuma na ovim prostorima (uz dužno poštovanje pokojnom Dinu Dvorniku). Naravno riječ je o Tamari Obrovac, našem glazbenom endemu. Nakon jako dobro prihvaćenog albuma 'Daleko je…', ponajviše zbog naslovne pjesme iz popularnog Hribarovog filma 'Što je muškarac bez brkova' Tamara je odlučila uplivati u nešto 'mekše' glazbene vode. Ove 'mekše' je namjerno pod navodnicima upravo zbog toga što funk kao stil nije nimalo manje zahtjevan, iako u neku ruku lakše ulazi u uho.

Također se uvjetno može reći da je Tamara odlučila svoj zvuk prilagoditi širem tržištu. Možda jednim dijelom je to istina, no ipak je točnije navesti kako je kantautorica s guštom ušla u područje s kojim je na isti način ugodno iznenaditi i sebe i one koji je slušaju, ali ovaj i nešto širi krug slušatelja. Funk kod nas nikad nije bio tiražni mainstream, ali opet ima bolju prođu od jazza, ili bar one vrste etno jazza po kojem je Tamara prepoznatljiva.

Istarski melos je ugradila i u trenutnu funk shemu i opet se našla u pobjedničkoj situaciji i to već u prvoj po redu 'Neću više jazz kantati'. Bez imalo predaha, ili usporavanja slijedi je 'Vitar u kosi', da bi sve to kulminiralo u 'Turbo funku' u kojoj joj gostuje Rambo Amadeus. Radi se o jakom dobrom zaokretu (nakon suradnje sa sentimentalnim Tedijem Spalatom, Rambo je potpuno suprotna priča). 'Turbo funk' je glazbena sprdnja na domaće turbo folk stanje uma.

Rambo je briljirao, a na kraju pjesme je (namjerno ili slučajno) izrekao jednu nepobitnu istinu kao zaključak koja drži vodu. 'Ti se Tamara samo dobro zezaš. Nikad ti nećeš para zaraditi.', izjavio je Svjetski mega car. I naravno pogodio, jer u našoj sredini umjetnica koja nepogrešivim instinktom žonglira s glazbenim stilovima i od toga radi istinsku novu vrijednost, više predstavlja neku harlekinsku figuri koju se općenito ne shvaća previše ozbiljno. Ta  figura ne vidi poput punokrvnog estradnjaka glazbu kao sredstvo zarade, već prema njoj gaji određeno poštovanje. A to naravno u našem mindsetu i nije neko ozbiljno ulaganje, koliko je recimo ugradnja jednog para silikona za postizanje solidne četvorke, što se također našlo u Rambovoj opasci.

Na sreću iz Tamare ne izvire gramzivost, a 'Neću više jazz kantati' upravo zbog svoje prirodnosti i neopterećenosti se sa svakim ponovnim slušanjem sve dublje uvlači pod kožu i nameće kao trenutno najbolji domaći soundtrack predstojećeg ljeta. Na albumu se nalazi i jedna od najboljih interpretacija pjesme 'Galeb i ja' koju je Tamara bez ustezanja preimenovala u 'Moj galebe', jer je na kraju krajeva po tom imenu i većina ljudi registrira. Uglavnom 'Galeb' je zaplivao u reggae maniri i zabljesnuo u jednoj sasvim novoj dimenziji.

Tamara i njen (za ovu priliku prekršteni) Transhistria Electric bend su si dali oduška u epskima 'Črno zlo' i 'Villa idola', tek toliko kako bi se još više podebljala crta koja razdjeljuje avangardu i estradu, da slučajno neki koji su prošle godine vidjeli ovu pjevačicu na Dori ne pomisle kako je ona to mislila za 'ozbać'. A ako uistinu više i ne zapjevati jazz, dala je dovoljno materijala da joj se to niti u jednom trenutku ne zamjeri, jer ona je odavno nepresušno vrelo dobre glazbe.

Flo Rida 'R.O.O.T.S.' – Ocjena: 7/10
(Atlantic / Dancing Bear, 2009.)

Flo Rida odnosno pravim imenom Tramar Dillard je čovjek kojemu je očigledno uspjeh suđen. I prije nego je prije dvije godine izdao prvi album 'Mail On Sunday' zasjeo je na prvo mjesto američke top ljestvice sa singlom 'Low' i tamo ostao deset tjedana. Prvi singl 'Right Round' s drugog album 'R.O.O.T.S.' je pak u prvom tjednu skinut 636.000 puta i tako postao naviše downloadan album u digitalnoj povijesti, a za svega dva tjedna postao je singl koji je najbrže dostiganuo brojku od milijun prodanih primjeraka.

No dok je 'Mail On Sunday' osim singla 'Low' bio prilično nespretno sklopljen, 'R.O.O.T.S.' je ujednačeni hip hop uradak na kojem se već u uvodnoj 'Finally Here' osjeti da se Flo Rida nije bez razloga odlučio požuriti s drugim albumom. Ovog puta se može dapače i reći da konačno ima album. Naziv je akronim za 'Route of Overcoming the Struggle', a uvijek je dobro igrati na kartu korijena, bar u nazivu, jer Flo Rida je prilično svjestan kako kuca bilo tržišta.

Osim poigravanja s refrenima u 'Gotta Get It (Dancer)' i 'Right Round' u kojima se mudro ogrebao o pjesme Tine Turner i odavno zaboravljeni Dead Or Alive, radi se o modernom pristupu s prilično skupim šminkerskim elektronskim loopovima kakvih se ne bi posramio ni Kanye West, ni Jay-Z. Također nema lupanja u prsa i hvaljenja, ili žaljenja na svoje korijene. Flo je uspio biti prilično vedar po izboru tema: red seksa, red love, pa opet divljenje prema ljepšem spolu koji diže njegovo rapoloženje pogotovo ako mrda guzicom.

A razloga za mrdanje ima jer 'R.O.O.T.S.' posjeduje zapaljivi plesni ritam, uz koji Flo uspješno servira svoje rime. Ipak ne treba smetnuti s uma da su za njegov proboj zaslužne njegove prijateljice striptizete koje su za izvođenje svojih vrućih točki prije par godina izabrale upravo 'Low' (uz koju je čak zaplesao i Tom Cruise u komediji 'Tropic Thunder').

Dillard je također našao pravu mjeru s gostujućim kolegama pjevačima, jer nije dozvolio da mu otmu prostor i zavladaju na albumu koji on potpisuje, kao što je bio slučaj s 'Mail On Sunday'. 'R.O.O.T.S.' tako predstavlja solidan izdanak reperske scene američkog juga sa svim svojim specifičnostima.

Little Jackie 'The Stoop' – Ocjena: 5/10
(S-Curve / Dallas Records, 2008.)

Iza projekta Little Jackie nalaze se pjevačica Imani Coppola i DJ i programer Adam Pallin. Ovo dvoje Amerikanaca su ime odabrali inspirirani hitom 'Little Jackie Wants To Be A Star' koji su 1989. izvodili Lisa Lisa i Cult Jam. Već po najavnom singlu 'The World Should Revolve Around Me' prepoznaje se glazbena cesta kojom su se zaputili prema uspjehu – lagani koktel retro podloge a la Mark Ronson i ženski vokal koji bi se malo ogrebao o karizmu Amy Winehouse, ali opet daleko od pjevačkog angažmana jedne Duffy, ili Adelle.

Upravo zbog Coppolinog glasa sve i zvuči prilično 'light' i prilično ziheraški, a time i nedovljno uzbudljivo. Little Jackie jednostavno ne intrigiraju i ne kopkaju po mašti na način kako to neke od gore spomenutih pjevačica rade. Iako se radi o pop grupi, teško je razaznati hit, jer ništa od prve ne ulazi u uho, dapače, čini se kao da se u cijelom projektu nije zapekao amalgam suradnje. Nije se stvorila kemija. Ništa nije poteklo.

Zbog toga, valjda, Imani i Adam već na coveru sliče na dva manekena kakvi obično poziraju na koricama bilježnica kakve obožavaju tinejdžerke. A i naslovi pjesama poput 'Guys Like When Girls Kiss', 'Black Barbie' i 'LOL' i jesu su negdje za tu dob, a naravnu tu je i magično upozorenje Parental Advisory – Explicit Content, koje odavno služi samo da kod tinejdžera pojača imaginaciju da se na albumu nalazi opaka ekipa koja ne preže čak ni pred psovkom.

U slučaju Little Jackie upozorenje bi trebalo preoblikovati u 'Pažnja roditelji! Sadržaj namijenjen isključivo za tinejdžerske uši'.' Mala Jackie ipak neće postati zvijezda, pogotovo ne s ovakvim debijem.

Alony 'Dismantling Dreams' – Ocjena: 8/10
(Enja Records / Menart, 2009.)

Berlinski elektro jazz trio predvođen izvrsnom pjevačicom Efrat Alony oglasio se svojim četvrtim albumom. Alony ne samo da je vanserijska pjevačica i interpretatorica već impresionira i svojom senzibilnošću kojom doslovce iz tišine stvara potpunu ugodu pjesme samo svojim glasom, dok često nesinkronizirani efekti i zvukovi koje prizvodi njezina pratnja povećavaju osjećaj sna i svih njegovih komponenti, bilo da se radi o ugodi, ili pak košmaru.

Rastaviti san kroz glazbu tako nije neki vic, ili želja za postizanjem efektnog naslova albuma, Alony to uistinu čini, a iz nje izviru utjecaji od Elle Fitzgerald i Billie Holiday do vokalnih igrarija jedne Enye, Kate Bush i Tori Amos.

Stuktura pjesama je moderna i strogo se drži pop pravila čak i pored koncentracije velikog broja zvukova i povremenog uplitanja gudačkog kvarteta. Upravo zbog toga 'Dismantling Dreams' nije jazz album (iako iza njega stoje punokrvni jazzeri), već više korespondira s ukusom publike željne kvalitetnog alternativnog glazbenog iskustva.

Čak u neku ruku filmskog iskustva, jer i sama Efrat navodi kako je njen fundamentalni glazbeni izričaj samo posljedica filma koji se vrti u njenoj glavi. Možda upravo stoga bez problema i stilskih ograničenja topi jazz, rock i elekroniku u jednu sasvim novu leguru kojoj udahnjuje dušu svojim toplim vokalom.

Tko god mislio da se snovi ne mogu rastaviti i ponovno sastaviti promijenit će mišljenje nakon preslušavanja albuma 'Dismantling Dreams'.

Prijašnje recenzije: Eros Ramazzotti, Diskurz i kompilacija Porin 2009