Pearl Jam 'Back Spacer', Ocjena: 9/10
(Universal, 2009)
Potencijalno dobra vijest glasi - Pearl Jam je izašao iz depresije i pomirio se s činjenicom da je mladost danas samo uspomena. A definitivno dobra vijest je da su Eddie Wedder i društvo snimili uzbudljiv, punkoidan i punokrvan rock and roll album, kakvoga se ne bi sramili ni prije dvadesetak godina. Doduše, ima tu i dalje samoće, ovisnosti i nesretnih ljubavi, no umjesto plakanja nad vlastitom sudbinom, Pearl Jam danas vidi svjetlo na kraju tunela, nudeći pritom optimizam i nadu u bolje sutra.
No, nema straha da su Pearl Jam postali perjanice kršćanskog rocka; sirova energija, bolni vokal i precizni riffovi se na 'Back Spaceru' hvataju u koštac s vremenom kada masovni mediji pokušavaju manipulirati našim umovima, želeći nas uvjeriti da se zbog mira u svijetu ratovati mora. Pearl Jam iz rukava vadi miroljubivo oružje - oslobođenu svijet i bezgraničnu ljubav, a sve to upakirano u poletan rock zvuk, kojim daju do znanja da se nikako ne mire s predrasudom da su špicu kretivnosti doživjeli početkom devedesetih.
I sasvim su u pravu. Neodoljiv svijet rock and rolla, sabijen u 37 minuta, započinje punkoidnom 'Gonna See My Friend', koja će vas u sekundi izbaciti iz fotelje, a zarazan ritam bubnja i moćan retro prizvuk u 'Got Some', odnosno u singlu 'The Fixer', ne spuštaju visoko podignutu letvicu visokooktanskog rock zvuka kakvog nudi Pearl Jam na 'Back Spaceru'. Prvi, adrenalinski dio albuma završava s 'Johnny Guitar', dok laganija polovica započinje odličnom baladom 'Just Breathe' i umirujućom 'Amongst the Waves'.
Uzbuđenje ponovno izvire iz gradirajuće 'Unthought Known', raste u punk himni 'Supersonic' i razvodnjuje se u još jednoj pogođenoj 'laganici' 'Speed of Sound'. Za kraj je ostavljena 'Force of Nature', koja neshvatljivo budi ugodan osjećaj u grudima, a 'Back Spacer' odjavljuje se s uspavljujućom 'The End', nakon koje će vam se probuditi zaboravljena navika da tek preslušani album ponovno pustite od početka.
Pearl Jam ni ovim albumom nije kompromitirao status jednog od nepoderivih temelja američke i svjetske rock scene. Štoviše, 'Back Spacer' nije tu samo da bi opravdao dvadesetogodišnje scensko postojanje nekadašnjih teen idola, već da nam život na trenutak učini ljepšim. Hvala na trudu, hoćemo još!
Pixie Lott 'Turn It Up', Ocjena: 6/10
(Mercury Records, 2009.)
Pop scena Velike Britanije zadnjih je godina počela izbacivati instant-zvijezde kao na traci. Djevojke koje su internet otkrile u prvoj godini života, danas ga znalački koriste za samopromociju, što povremeno rezultira i glazbom vrijednom slušanja. Nakon Leone Lewis, Duffy i Lilly Allen, posljednja pjevačica koja je s MySpacea doletjela na vrhove top ljestvica je Pixie Lott.
Pod nemalim glazbenim utjecajem Amy Winehouse, Pixie je postala prva pjevačica u Britaniji koja je sa singlom puštenim na internetu, a bez ijednog pojavljivanja na televiziji, zasjela na prvo mjesto službenog top charta. Hit je bio 'Mama Do', koji je nešto kasnije postao i najjačim adutom njezina prvijenca 'Turn It Up'.
Nekoliko je autora, zajedno sa samom autorski potentnom pjevačicom, posložilo dvanaest pop i r'n'b pjesmuljaka, umočilo ih u šećer i ponudilo publici koja će u rijetkim slučajevima biti starija od osnovnoškolskog uzrasta. Prve ljubavi, odlasci u disco klubove i kašnjenja kući gdje čekaju ljutiti i zabrinuti roditelji, glavne su teme ovog albuma, koji ima nekoliko hvale vrijednih pop pjesama, ali i potpunih promašaja.
Status najvećeg hita albuma, zarazne plesne himne 'Mama Do', nije ni u jednom trenutku ugrožen, pa tako dobivamo studijski uradak koji računa na dva, ili tri jaka singla, a ostalo služi popunjavanju praznog prostora na CD-u. No, čini se da menadžment pjevačice nije baš s uspjehom predvidio koje će se stvari pokazati udarnima. Nakon pogotka s prvim singlom, u eter su puštene 'Cray Me Out' i 'Bays and Girls', iako su 'Gravity' i 'Here We Go Again', uz 'Mama Do', ponajbolje pjesme albuma 'Turn It Up'.
Pixie Lott je očarana glasom i stilom Amy Winehouse, no na albumu njezin zvuk odlazi u pravcu onoga što su nekad radile Spice Girls. Nastavi li tako, mogla bi sagorjeti poput njih, no njezin hitoidni potencijal u rukama stručnog vodstva moglo ni od ove 18-godišnje pjevačice učiniti nešto dugoročniji izvor zarade.
Mika 'The Boy Who Knew Too Much', Ocjena: 7/10
(Universal, 2009.)
Libanonac s prebivalištem u Londonu, kojeg su kao dječaka školovali ponajbolji ruski operni pjevači, jedan je od fenomena novije svjetske pop produkcije. Album 'Life in Cartoon Motion' iz 2006., prodan je u pet milijuna primjeraka, a opisuje djetinjstvo tada 23-godišnjeg Mike. Ovoga puta, na 'The Boy Who Knew Too Much' slušamo tinejdžerske muke glavnog junaka. Sam Mika tvrdi da pjesme opisuju njegov život između 18. i 19. godine života.
Mika ni po čemu nije bio običan tinejdžer, kao što uostalom nije ni uobičajen pop pjevač. Lagane, vesele i optimistične pjesme opisuju mladost koja bi se mogla događati u nekom Disneyjevom dječjem filmu sa sretnim završetkom, no drugo studijsko djelo Michaela Holbrooka Penninmana mlađeg nije ni blizu toliko jednostavno. Zvuk i atmosfera Mikinog albuma su inovativni, nedokučivi i aranžmanski dovitljivi komadi pop produkcije, na koje šira javnost definitivno nije navikla, ali mu je, sudeći po prodaji, dala nedvojbenu podršku i naklonost.
Mika ima mnogo poveznica s Freddiejem Mercuryjem, Eltonom Johnom, Robbiejem Williamsom i Davidom Bowiejem, mada je njegovo autorstvo kudikamo djetinjastije od djela nabrojanih velikana. Da konfuzija bude veća, Mika tvrdi da je prvu pjesmu napisao nakon što je poslušao Nirvaninu 'Heart-Shaped Box'.
Pjevač izuzetno prilagodljivog i školovanog glasa (navodno ima kapacitet od pet oktava), već je vlasnik BRIT Awarda za najboljeg debitanta, bio je nominiran i za Grammyja, a u svojim pjesmama ne libi se pričati o nasilju koje je iskusio školovajući se u Parizu, londonskoj izoliranosti na što ga ja prisiljavala majka, problemima koje ima s disleksijom te otkrivanjem vlastite biseksualnosti. Iz svih tih razloga Mika rajca maštu javnosti, koja još nije sigurna s kim ima posla, ali ne može odoljeti njegovom nesvakidašnjem pristupu glazbi.
Aduti Mikina drugog albuma su uvodna 'We Are Golden', koja bi se mogla nazvati muškom verzijom davnog hita Belinde Carlisle 'Heaven Is a Plase on Earth', zatim zarazna 'Blame It On the Girls', retro-pop stvar 'Dr. John', pa i 'Touches You', koju je otpjevao u maniri Georgea Michaela. Zavidna sposobnost manipuliranja vlastitim vokalom i glazbeni izražaj koji ide od dječjih pjesmica do 'ozbiljnih' pop-rock skladbi, a sve umotano u fascinantno razrađene aranžmane, čini novo studijsko djelo Mike albumom za koji nitko sa sigurnošću ne može reći je li dobar, ili loš. Ili možda jednostavno genijalan?
Prijašnje recenzije: 'Woodstock 40' - Tri dana glazba i mira i za današnje vrijeme
