Morrissey, Eric Clapton and Steve Winwood, Buldožer i Korni grupa

Morrissey 'Years Of Refusal' – Ocjena: 10/10
(Polydor / Universal Music, 2009.)

Pročitajte i ovo PREVEZEN U BOLNICU U Puli šipkama i palicom nasrnuli na starijeg muškarca koji je priskočio u pomoć supruzi Pao pod buldožer Poginuo radnik u poduzetničkoj zoni Jalžabet

Što je stariji, sve je čvršći. To bi mogao bti najkraći opis Morrisseyeve karijere. Njegov deveti solo album je nešto najžešće što je snimio u životu. Nevjerojatna živost i fluidnost prožima tijelo odmah nakon uvodnih taktova 'Something Is Squeezing My Skull'. Bubanj je rokerski prezentan i jak, gitare režu rifove, a Morrissey kao da je istovremeno reinkarnacija Elvisa i Morrisona dok iza njega poštenu buku diže zahuktali bend, koji kao da je stasao u najboljoj maniri Green Daya i Offspringa, a u konačnici ipak prati svaki njegov udah i izdah.

Moćni refreni 'Mama Lay Softly On The Riverbed' i odrješita heavy bomba 'Black Cloud' koja odzvanja poput 'Enter Sandmana' Metallice otpuhuju sve sumnje da je uvodna pjesma sretna slučajnost. 'I'm Throwing My Arms Around Paris' je pak klasični Morrisseyev uradak, gledano glazbeno. Po pitanju tekstova radi se pak o hedonističkom momentu obožavanja, koji je u ranijoj fazi njegovog rada bilo doslovce nemoguće pronaći.

'All You Need Is Me' je opet punokrvno punk rock šamaranje. Morrissey ne dozvoljava slušatelju da sredi misli prije nego što u potpunosti ne odvrti svoj film. A film je moćan i nabrijan, dobro prokrvljenog libida i propovjednički fokusiranih misli. Tek nakon ovog albuma postaje jasno kako se nešto tako punokrvno, kompaktno i rokerski isfrizirano i ne događa tako često u svjetskoj diskografiji.

Morrissey je priču s jako dobrog prethodnog albuma 'Ringleader Of The Tormentors' usavršio time što ju je potpuno ogolio od postprodukcijskih začina. 'Years Of Refusal' je sniman uživo čime je postignuta prirodna dinamika benda. Takvi albumi uvijek posjeduju onu karakterističnu toplinu koju je nemoguće dobiti kod uradaka koji se snimaju postepeno instrument po instrument.

Producentsku palicu je ovog puta u ruke uzeo Jerry Finn koji je već radio na albumu 'You Are The Quarry' iz 2004. godine i to najviše iz razloga što jeproducent Tony Visconty u periodu kad je trebalo raditi na albumu bio već zauzet od strane drugog izvođača.

Neslužbeni trač je da je Morrissey zbog Viscontyjeve zauzetosti bio prilično ljut. Htio je s njim raditi jer je bio prezadovoljan moćnom zvučnom slikom albuma 'Ringleader Of The Tormentors' koji je postigao producent, a nije mu se dalo čekati Viscontyja da ponovno bude slobodan. Tako da neki tumače kako je još glomazniji i čvršći zvuk na novom 'Years Of Refusal' u neku ruku napravljen kako bi Viscontyju bilo žao što nije sudjelovao u radu na takvom djelu.

Sudeći po krajnjem rezultatu, vjerpojatno mu i nije svejedno, jer je mušićavi Morrissey u odličnom stvaralačkom periodu. Iz njega izvire snažna, optimistična i pozitivna glazba, pročišćena od svih suvišnosti. A nevjerojatno je koliko mu to odijelo dobro stoji, tako da koliko god paradoksalno zvučalo, ovaj nadaleko poznati senzibilni sitničavac je trenutno jedan od najbolje raspoloženih rokera na sceni. 'Ajde da smo i to doživjeli. Uz 'Years Of Refusal' najbolje se držati upute s omota: Play very loud.

Eric Clapton And Steve Winwood 'Live From The Madison Square Garden' - Ocjena: 8/10
(Reprise Records / Dancing Bear, 2009.)

Eric Clapton i Steve Winwood zajedno na bini nakon 40 godina. Svatko imalo glazbeno potkovaniji zna bez greške da se radi o reunionu Blind Faitha (barem za tri uzastopna nastupa u Madison Square Gardenu u veljači prošle godine), jedne od prvih super-grupa. Blind Faith je oformljen 1969. kada je objavljen prvi i jedini istoimeni album grupe koji je zahvaljujući Claptonovoj i Bakerovoj slavi iz netom raspadnutog Creama kao i Winwoodovom upečatljivom vokalu koji je napustio svoj matični The Spencer Davis Group odmah zasjeo na prva mjesta američke i britanske ljestvice.

No koliko su bile jake u osvajanju ljestvica, super grupe su se pokazale prilično ranjivima kad su u pitanju preosjetljiva ega njenih članova, a Blind Faith su se doslovce raspali već u studiju, ostavljajući tadašnjem producentskom magu Jimmyju Milleru (koji potpisuje neke od najboljih albuma Stonesa s kraja 60ih i početka 70ih) težak zadatak u sklapanju albuma.

Uglavnom četrdeset godina kasnije glas i gitara Blind Faitha su na koncertu u Madison Square Gardenu odsvirali dovoljno pjesama da izdaju dvostruki CD. A 'uspjeli' su od sveukupno šest pjesama sa svo prvog zajedničkog projekta ne odsvirati čak dvije pjesme ('Sea Of Joy' i 'Do What You Like').

Ostatak repertoara pored 'Had To Cry Today', 'Can't Find My Way Home', 'Well All Right' i 'Presence Of The Lord' su činile dvije Hendriksove obrade, nekoliko blues standarda, a 'drugarski' su podijelili i svoje pjesme – Winwood je otpjevao nešto od Traffica, dok se Clapton odradio svoje ( JJ Caleove) hitove 'Low Down' i 'Cocaine'.

Pristojan koncert dva vremešna velikana koji su se po boji glasova skoro stopili. I jedan i drugi su do bola hrapavi vokali, a Winwood već odavno nije kristalno visok i čist tenor. Opuštena atmosfera je najveća i najpozitivnija odlika ovog koncertnog albuma. Kao da se i Clapton i Winwood trude što duže variti omiljene im note kad uhvate kemiju i kao da time žele usporiti vrijeme i vratiti najbolje trenutke prošlosti, bilo da se radi o njihovim pjesmama, ili o onima njihovih uzora.

A da im se svidjelo biti zajedno na pozornici svjedoči podatak da su 10. lipnja ove godine započeli četrnaestodnevnu američku turneju. Njihovi štovatelji u ostatku svijeta će zadovoljštinu moći pronaći u ovom live uratku koji je namijenjen uglavnom starijoj publici koja u rocku voli uživati na smireniji način. Novo ruho starih hitova je dobro osvježenje. Pored toga što hodaju utabanim stazama, Winwood i Clapton su dva vanserijska glazbenika koji to putovanje znaju iznova učiniti zanimljivim.

Buldožer 'Ultimate Collection' – Ocjena: 9/10
(Croatia Records, 2009.)

Korni grupa 'Ultimate Collection' – Ocjena: 6/10
(Croatia Records, 2009.)

Ultimate Collection Croatie Records proširen je za dva izvođača; Buldožer i Korni grupu. I jedan i drugi bend su tijekom sedamdesetih nosili epitet progresivnih rock bendova. Korni grupi je pripadala prva polovica desetljeća, dok je Buldožeru kao svojevrsnim kumovima Novog vala pripadala druga polovica kao i početak osamdesetih, odnosno jedno od najkvalitetnijih razdoblja jugoslovenskog rocka.

Danas nakon trideset i više godina situacija je čini se kristalno jasna; Buldožer se pokazao kao istinski predvodnik jednog vremena s postojanim pjesmama koje su istinski bile progresivne na tragu lucidnog humora Franka Zappe po pitanju tekstova, kao i nagnuću ka eksperimentiranju s harmonijom i stilovima. 'Žene i muškarci', 'Slovenija', 'Novo vrijeme', 'Vojno lice', 'Volio sam eno Slovenku' i 'Usamljeni jahač' su samo perjanica opusa koji posjeduju svježinu, umnu oštrinu, kao i dan danas razumljiv i prihvatljiv humor i ironiju jednog vremena i prostora.

Simpatija prema ovome bendu u kojem je glavnu riječ vodio kreativni dvojac Brecelj-Bele i koji je svoj otkačeni, provokativni i bezobrazni slovenski prozapadni 'state of mind' uspješno prenio na tadašnji hrvatsko-srpski jezik nikad neće nedostajati. Stjecajem okolnosti, oni će vjerojatno i ostati jedini u povijesti i predstojećoj nam budućnosti koji su to napravili najbolje od svih prije i poslije njih, što će svaka generacija urbano glazbeno intelektualne populacije na ovim prostorima svaki puta iznova otkrivati. Stoga je periodično podsjećanje na rad Buldožera kroz ovakve i slične kompilacije svakako dobrodošao.

Što se tiče Korni grupe situacije za ovu nekadašnju super grupu nije nimalo sjajna. Korni grupa je pravi primjer rock dinosaura koji je po stilskom manirizmu i pristupu apsolutni kontrapunkt Buldožeru. S današnje točke gledišta radi se o arhaičnoj okamini koja se čini desetljećima starijom od Buldožera, a ne svega nekoliko godina. Radi se o pretencioznom glazbnemom sklopu koji je u svoje vrijeme stvaran u maniri egipatskih piramida, odnosno da traje vječno (a igrajući na tu kartu ovaj bend je ostvario i zavidnu karijeru u bivšoj državi), no ispalo je samo da se radi u glomaznom i za današnje standarde prilično dosadnom glazbenom proizvodu.

Činjenica da je grupa bila rasadnik za neke od najvećih pjevača s ovih prostora poput Dade Topića, Zdravka Čolića, Zlatka Pejakovića i Dalibora Bruna i da su svi do jednoga svoje najveće hitove i trenutke slave ostvarili izvan nje je u najmanju ruku fascinantna, ali o u negativnom kontekstu po istu, a da se ne govori da o tome da nema te pjesme Korni grupe koja na jednak način drži vodu poput evergrina Bijelog dugmeta koji su nastajali u isto vrijeme.

Razlog se može naći u tome što je bend predvođen klavijaturistom i producentom Kornelijem Kovačom po svojem ozbiljnom pristupu ispao kao idealan za tadašnji socijalistički političko-kulturni establishment. Provokacija nije bilo, dapače Korni grupa je pjesmama kao što su 'Ivo Lola', 'Moja generacija' i 'Kuda ideš svete moj' možda nesvjesno i nenamjerno činili moralni stup tadašnjeg sistema.

Jedini zabilježeni skadal vezan za njihovu glazbu se dogodio kad je jedan nesmotreni DJ nakon Titovog govora u jednom od dalmatinskih gradova pustio tadašnji veliki radijski hit 'Trla baba lan', što su 'drugovi' protumačili na takav način da je nesretnik za miks pultom možda završio i na Golom otoku.

'Ultimate Collection' Korni grupe je podijeljen na dva poglavlja. Prvi i onaj bolji je kompilacija od šest progresivnih pjesma. Među njima one od deset minuta se mogu nazvati kratkima, a svaka je protkana klasičnim hard rock solo onaniranjem svakog od članova benda. Drugi CD je rezerviran za kraće radijske hitove, koji su nažalost samo balast sa svom svojom zastarjelom i pretjeranom poetikom.

Pored toga pjesme su često potpomognute iznimnim vokalnim naprezanjem nekog od četvorice ranije spomenutih tenora. Danas se čini kako to nije rađeno zbog estetike samih pjesama koliko da bi se pokazalo i dokazalo da i jedna mala socijalistička zemlja na rubu čelične zavjese ima svoje Gillane i Plantove.

Prijašnje recenzije: Ante Perković, Iggy Pop i Metessi Mondo Bongo