Molitvenik za sve zrćanske partijanere

Svećenici ga proklinju, puritanci se zgražaju, roditelji strepe od njega, a Zvonimir Krstulović posvetio mu je knjigu. Ukoričeno Zrće s prikladnim podnaslovom 'Od sumraka do zore' nudi sve ono nad čime se grozite ili za čime, pak, žudite. A ako ste već gazili po 'zloglasnom' pijesku Zrća, možda ste zaigrali i glavnu ulogu na nekoj od brojnih fotografija koje je Krstulović mjesecima probirao.

Pročitajte i ovo Kao u romanu Ljubavna priča Freda Matića: "Svetlanu sam kroz barikade otpratio za Beograd, a onda se dogodilo čudo" Sukob mišljenja Elon Musk najavio intervju s Trumpom na X-u, reagirao EU i podsjetio ga na jednu važnu stvar

Da je ludilo na Zrću, popratnu zvučnu kulisu, neobuzdane after partyje i sve popratne nuspojave Zvone Krstulović, trenutačno urednik u Jutarnjem listu, shvatio filozofski i podignuo na jednu duhovnu razinu, pokazuju i njegovi opisni pojmovi 'molitvenik za zrćanske partijanere' ili 'misaona mantra', kojima pokušava objasniti što njegovo djelo zapravo jest i što mu je otprilike krajnja namjera. Možda se najbolja preporuka krije u činjenici da autor ove fotomonografije većinu fotki nije okinuo po novinskom zadatku ili s mislima na buduću knjigu, već iz gušta koji proizlazi iz opčinjenosti mjestom gdje, prema njegovim riječima, tolerancija, nesputanost i sloboda stvaraju trenutačne prizore koji se mogu uslikati samo jednom i nikad više.

Za dešifriranje nečega što definitivno poprima konture subkulture, ali i sve poznatijeg hrvatskog turističkog branda, Krstulović je upotrijebio vlastiti fotomaterijal nastao od 2005. do 2009. godine, a s obzirom da je riječ o novinaru i uredniku s dugogodišnjim iskustvom, popratni tekst nikako ne spada u banalnu kategoriju 'potpisi pod slike'. 'Knjiga nema ambiciju ispravljanja predrasuda koje vode do konačnog suda o Zrću kao istoznačnici Sodome i Gomore, već slikovno dokumentira tamošnja događanja, a tekstualno dešifrira i stavlja u potkulturni kontekst tamošnji fenomen', reći će autor, koji već najavljuje i fotomonografiju velikog formata 'Zrće Internacional', izložbu fotografija i prateći internetski portal.

Od 'stručnjaka za Zrće' zatražili smo podrobnije objašnjenje svega navedenog. Pa ako ste uspjeli odvojiti pogled od gornjih fotografija, dajemo vas u ruke Zvonimiru Krstuloviću osobno, kojeg smo pronašli, a gdje drugdje nego - na Zrću.

Knjiga je u prvom redu namijenjena ljudima koji su bili na Zrću i osjetili tu atmosferu te ih možda ima i na slikama. Misliš li da je to publika koja ima naviku kupovanja knjiga?
Prvotna je zamisao da knjiga onima koji su bili na Zrću bude najbolji suvenir, dokumentarno svjedočanstvo o ludom ljetnom provodu na kojemu su bili. Dokaz, kad se vrate u svoju svakodnevicu s kojim se mogu pohvalit. Jesu li oni na fotografijama ili netko drugi – nebitno je jer su prizori univerzalni.

Je li to publika koja kupuje i čita knjige? Apsolutno da, to je publika koja čita na svim mogućim platformama, klasičnim ili novim (elektroničkim), to je publika koja inače konzumira svu suvremenu tehnologiju. Gro publike na Zrću, dakle njih 80 posto su ljudi od 20 – 30 godina. Riječ je o visokoobrazovanoj populaciji, ili o populaciji koja se obrazuje, a ako su zaposleni, zaposleni su na dobrim pozicijama u firmama. Sudeći po automobilima - voze visoku i srednju visoku klasu, sudeći po odjeći modno su osviješteni. Pristojni u komunikaciji. Npr. Meksikanac i ekipa koju sam upoznao prošle godine studiraju u Njemačkoj, prekrasni ljudi. Australci često vuku neke naše korijene i vrlo su elokventni. Europljani su također obrazovani i dobro informirani o Hrvatskoj.

I da ne duljim – to jest publika koja ima naviku kupovanja. Platežno su moćni. Ako netko misli da je riječ o pijanim idiotima - vara se, to je krivo stečena predrasuda. Dakako da se kroz toliku masu provuče svakakvih budala, ali zaboravljamo ono osnovno - da je riječ je o ljudima koji su došli na odmor. Zrće je turistička destinacija, dakle tamo si se došao kupati, a poslije toga partijati. Na odmoru se kočnice malo otpuste.

Među našim pukom već godinama kruži priča da mediji 'nabrijavaju' stanje stvari na Zrću. Odnosno, da nije ni izbliza toliko 'ludo i neobuzdano' kako nam se servira. Što ti, a što tvoja knjiga, imate reći na to?
Na Zrću ti je onoliko ludo i neobuzdano koliko si to dopustiš. Možeš u svemu sudjelovati sa zadrškom, a možeš otpustiti kočnice do daske. Za sve varijante imaš partnere. Razlika između Zrća i nekih drugih turističkih destinacija je u tome što je na Zrće odavno došao Veliki brat. Dakle, mediji, poradi atraktivnosti same destinacije budno motre na sve što se događa na Zrću, a mediji funkcioniraju po sistemu dobre robe. Dobra je ona koja je atraktivna, koja će izazvati emocije, komentare, čitanost, gledanost...

Prema tome, sise i guzice su atraktivnije od uštogljenih hodača. Nadalje, medijska revolucija, internet, portali, blogovi... učinili su to da su partijaneri navikli na medijsko prisustvo, naime cijeli svijet premrežen je sajtovima koji objavljuju slike s partijane, iz klubova. Kad se pojavi fotoaparat – onda se dodatno glupiraš, kao da je to postalo pravilo. Lijepa je ta sloboda izražavanja unutarnjih emocija, odušak koji ne želiš skrivati od očiju Velikog brata. Bilo da je riječ o ljubljenju, plaženju jezika, pokazivanju sisa. I eto, tako nastaju materijali za zgražavanje onih koji ne shvaćaju, ili to ne žele, kako funkcionira današnji svijet, a osobito onaj noćni, partijanerski.

Kao dugogodišnji kroničar Zrća, prokomentiraj nam još jednu glasinu - je li istina da se s godinama Zrće preobrazilo u uglavnom gay destinaciju?
Koliko znam, Zrće u svijetu slovi kao gay friendly destinacija i to je dobro za percepciju Hrvatske u svijetu. Jer, mi nismo tamo neka zabit, konzervativna, ognjištarska, mi idemo u korak sa svijetom, a imamo i ženu premijerku. Na Zrću sigurno ima neki postotak gay populacije, kao i svugdje, koja se tu osjeća ugodno jer, ako to možda nije bilo prvih godina, sada je Zrće – 'Zrće International'. S tim internacionalnim došla je veća doza tolerancije. Dakle, suživot i pravo na različitost neodvojivo je od stila konzumenata techno glazbe i svih podvrsta, odnosno razvojnih stilova.

Jedan si od rijetkih primjeraka rokera koji se preobratio na ‘elektronsko’ Zrće. S obzirom da se tamo vraćaš već godinama, kada te i kako snašla ta 'zarazna bolest', nazovimo je zrćitis...? Ili si se navukao samo na vizualni doživljaj, jer vjerujem da je fotoobjektivu svejedno što svira...
U početku sam radio reportaže za Slobodnu Dalmaciju, a kad sam bio glavni urednik Metro Expressa prepoznao sam Zrće kao destinaciju za dobru promociju lista. Tamo smo radili izvrsne promocije, a i sa Zrća smo objavljivali atraktivne foto-materijale. U novijem dobu profesionalno sam radio reportaže i tekstove sa Zrća i o Zrću za Jutarnji list, te fotografije za Cropix. Taj profesionalni put (ovo je šesta godina bivanja na Zrću) nakupio je spoznajnu i dokumentarnu građu o Zrću. Logično, onda je došla ideja za knjigu, a sada to metastazira prema multimedijalnosti, daj bože sponzora.

Ne bih potcjenjivao i sprdao se sa Zrćem. Strašan je trud u njega uložen i Hrvatska ima turističku destinaciju za ludi provod s kojom se može podičiti. Inače, nisam prestao biti roker, ali ne mogu cijeli život slušati Doorse. Slušam klasičnu glazbu kada sam za nju raspoložen, a i druge vrste glazbe. U technu, na partijani, otkrio sam mogućnost dugotrajnog gibanja, nazovimo to plesa, ali možda bolje rečeno oslobađanja energije i to mene, netalentiranog za klasične plesove, veseli.

Zrće je za mene – tolerancija, sloboda, nesputanost. Volim biti među opuštenim ljudima koji se smiju i ne preziru, pa sam na Zrće dolazio i mimo profesionalnih obaveza, ali kamera zalijepljenih za ruke, pa su nastale i neke fotografije koje su primjerenije galerijama u velikim formatima, no to je tek u pripremi. Volim tu različitost, višenacionalnost koju nudi Zrće. Isto je i s Love Parade koju pohodim već pet godina. S druge strane, bio bih nepošten ako ne bih priznao da na Zrću i na Love Parade ne nalazim dobre fotografske motive. Cijeli život, osobito dok sam bio u omladinskoj štampi, osim pera u ruci sam držao fotoaparat. Rock fotografije su nešto neodvojivo od mene, obilježile su jedan velik dio mog foto-stvaralaštva. No, rocka je u Hrvatskoj s godinama bivalo sve manje...

Volim life fotografiju, volim prizore koji se događaju samo jednom i ne mogu se više vratiti kao prizori u studiju gdje sve možeš ponoviti. Adrenalin je imati aparat u ruci i raditi fotke i pokušavati u djeliću sekunde napraviti dobru fotografiju, a da ima priču, likovnost, po mogućnosti autorski pečat... Kažu da pjesnik uvijek piše jednu pjesmu, tako je i s fotografijom. Uvijek iznova hoćeš tu jednu dobru fotku. Naravno, dio fotografskih okolnosti na Zrću je profesionalno motiviran, ali ima prostora i za poeziju.

I sam ističeš da je, što se događanja na Zrću tiče, u pitanju 'kulturološki fenomen'. S druge strane, kad sve skupa rastavimo na proste faktore, radi se uglavnom o ziheraškoj kombinaciji alkohola, glasne muzike i razgolićenih tijela. Kako se između tih odrednica uspio uvući pojam 'fenomen'?
Zrće je fenomen čim se o njemu toliko piše. Tone članaka i na tone fotografija u zadnjih 6, 7 godina napisane su o njemu. Ja sam u knjizi pokušao dešifrirati neke dijelove tog fenomena, pojasniti neke zrćanske pojavnosti, dovodivši to u ravan s industrijom popularne kulture i općim kretanjima u tom području. Nadam se da sam uspio. Ali to je moje gledište, nezavisno od bilo koga.

Zrće je, ne zaboravimo, artikulirana turistička destinacija na kojoj se, ako želiš, možeš ludo provesti, a u vrlo posebnom ambijentu i ljudskom okruženju. Na Zrću ti također može biti loše. Npr. na Paul van Dyku, DJ-u čiji su nastupi diljem svijeta plaćeni suhim zlatom i koji je zaista majstor za mix pultom, sreo sam dvije prijateljice iz Šibenika koje su došle na jednu noć i kojima je bilo loše. ‘Ajme, ne volimo ovu glazbu, ne mogu plesat na nju i baš nam je bez veze’, požalile su mi se. Inače one inkliniraju r’n’b glazbi. Ostali, u Papayi te večeri, zapravo gotovo svi, bili su rasplesani do delirijuma.

Zrće je velika tvornica zabave. Što se tiče glasne muzike – ona je takva u klubovima, na stadionima, dvoranama, bilo da je riječ o rocku, technu ili nečem drugom. Alkohol je odabir pojedinaca, a sigurno je da na godišnjem odmoru ljudi otpuste kočnice. Što se tiče razgolićenih tijela – Zrće se dijeli na dan i noć. Danju su na plaži svi razgolićeni, rijetko tko nosi kaput ili krznenu kapu, na after beach partyjima koji se događaju uz samu plažu također je dress code kostim ili kupaće gaćice.

Ali Zrće nije samo after beach party. Zrće je i noć, vrhunska klupska atmosfera, najbolji svjetski DJ-evi, ili pak DJ-evi koji će za koju godinu zasjesti na top 10. Zrćanski Aquarius djeluje svjetski, a Papaya noću je jednostavno unikatna. Ne bih potcjenjivao i sprdao se sa Zrćem. Strašan je trud u njega uložen i Hrvatska ima turističku destinaciju za ludi provod s kojom se može podičiti.

Jesu li komercijalni uspjeh i sve veći medjunarodni 'ugled' partija na Zrću jednim dijelom i rezultat nabujale medijske 'guzice i sise' filozofije?
Guzice i sise su privlačile prvih nekoliko godina. I zaista su dolazili napaljeni mladci, misleći da tu ima seksa u izobilju, a kad ono ćorak. Ništa više nego, primjerice na Jarunu petkom i subotom, čak manje, moje je skromno mišljenje. S godinama publika na Zrću se dobrano izmijenila. Na Zrću se sada sve manje govori hrvatski, a festivali s kojima je počela Papaya, a ove se godine uključio i Aquarius, dovode publiku koja dolazi isključivo zbog programa, dobro, ajde, sise i guzice i dobro zidana muška torza mogu biti dodatni motiv. Sve više je turističih agencija specijalitiranih za takvu vrstu turizma koji na Zrće za festivale organizirano dovode partijanere.

I zrćanski klubovi, čini mi se, sve više svoj marketing usmjeravaju prema inozemnim gostima i platežno moćnijoj publici. A što oni na Zrću plaćaju? Ulaznice i piće. Riječ je o priredbama i ugostiteljstvu. Ne bih rekao da su oblokani gosti u nekom restoranu vrijedniji od partijanera koji su se, eto, oblokali na partijani.