Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Franz Ferdinad snimio je zreo, snažan, poletan i zabavan album koji pumpa adrenalin kroz žile, dok je Bruce Springsteen opet iznjedrio jako dobar heartland rock album. Nova 2009. glazbeno nije mogla bolje početi. David Bowie je pak podbacio s još jednom kompilacija minulog rada, a u kutku za vinil je legendarni prvi koncertni album Van Morrisona.


Franz Fedinand 'Tonight: Franz Ferdinand' – Ocjena: 9/10
(Domino / Dancing Bear, 2009.)

Škotski kvartet je već bio na granici otpisivanja sa scene zbog poduže diskografske pauze od četiri godine, no čekanje se isplatilo. 'Tonight: Franz Ferdinand' je upravo dobar balans onoga što obožavatelji očekuju od Alexa Kapranosa i društva i naravno materijal koji posjeduje dovoljno svježine, dogradnje i odmaka od prethodna dva albuma.

Najači adut grupe i dalje je pitkost i poletni ritam bubnja i žičanih instrumenata, dok je igranje s elektronikom u drugom planu (iznimka je pjesma 'Lucid Dreams'), odnosno samo začin koji svemu daje drukčiju dimenziju. Dakle, glasine koje su se pojavile prije objavljivanja da je Franz Ferdinand ozbiljno ušao u elektroniku, nisu bile utemeljene.

Na album se čekalo toliko dugo jer je Alex Kapranos koji je u džepu već 2005. godine imao osam novih pjesama odlučio sve to gurnuti na stranu i očistiti teren za novi zanimljiviji i svjež materijal na kojem je tek trebalo početi raditi. Ta igra na sve, ili ništa je upalila. Franz Ferdinand drži fokus od uvodne 'Ulysses' do posljednje 'Katherine Kiss Me', a svih dvanaest pjesama imaju bezvremenski hit potencijal, čak i one u kojima bend skrene i u neka druge stilove, kao što je to slučaj s 'What She Came For' koju u jednom trenutku odvedu u smjeru heavy metala.

O utjecaju 80ih se u ovom trenutku može uvjetno govoriti, jer se radi o grupi koja je čvrsto i sigurno izgradila prepoznatljivi stil. Uostalom po pitanju reciklaže svih dosadašnjih razdoblja rocka i popa i mutiranju u nešto novo u ovom desetljeću, cijela svjetska scena je napravila veliki korak. Nove vrijednosti su prihvaćene i Franz Ferdinand su samo karika u cijeloj priči, ali i dalje jedna od važnijih, odnosno ona koja diktira trend.

Grupa se s 'Tonight: Franz Ferdinand' nije potrošila, niti igra ziheraški na zicere iz prošlosti, već je evoluirala u pravom smjeru. Insistiranje istovremeno na pjevnosti i žestini otvorilo je mogućnosti većeg angažmana publike. Franz Ferdinand stvara himne za nove generacije. Karte su na stolu, i to dobre karte. Nakon dvorana, na redu su stadioni. Duže odsustvo sa scene u ovom trenutku samo je povoljna okolnost.


Bruce Springsteen 'Working On A Dream' – Ocjena: 8/10
(Sony / Menart, 2009.)

Druga polovina prvog desetljeća novog milenija pokazala se izrazito plodna za Brucea Springsteena, koji poput zahuktalog stroja doslovce štanca albume, i što je najvažnije - dobre albume. 'Working On A Dream' je nastao odmah nakon prethodnika 'Magic'. The Boss se i više nego dobro 2007. uigrao s matičnim E Street Bendom i napravio materijala za novi album. To se odnosi na pjesme 'This Life', 'My Lucky Day', 'Life Itselfs', 'Good Eye' i 'Tomorrow Never Knows'.

Cijeli album je bio brzo zgotovljen i trebao je ugledati svjetlo dana još u studenom prošle godine. A razlog zašto se pojavio u prodaji tjedan dana nakon inauguracije novog američkog predsjednika i nije tako teško odgonetnuti. Springsteen očigledno nije htio to učiniti za vrijeme Bushovog mandata, pa makar i na njegovom isteku. Po raspoloženju 'Working On The Dream' puno je optimističniji od 'Magica-a', a da se i ne govori o 'Devils and Dust'. Pozitivizam zna često biti klizav teren, pogotovo za Springsteena, jer se u takvim situacijama do sada znao pretvoriti u patetičnog sveameričkog heroja. No ovog puta je to dobro izbalansirao, tako da 'Working On The Dream' nije izgubio na oštrini.

Najveće iznenađenje predstavlja 'Outlaw Pete', osmominutna epika koja otvara album, a to je ujedno i najhrabriji potez u Springsteenovoj karijeri, jer to nije njegov uobičajeni način slaganja pjesama na albumu, pogotovo kad nakon toliko dugačke prve pjesme dolaze dva trominutna radijska singla; rockerski raspašoj 'My Lucky Day' i 'Working On A Dream' koji je obilježio predizborne koncerte Baracka Obame. The Boss je i dalje majstor za balade, što najbolje svjedoče 'Queen Of The Supermarket', 'The Wrestler' i 'The Last Carnival'.

Središnji dio albuma ustupio je zanimljivoj kombinaciji bluesa ('Good Eye') i countryja ('Tomorrow Never Knows'), čime je napravio intermezzo između težih poglavlja koje čine 'This Life' i 'Life Itselfs'. Album u drugoj polovici pomalo gubi na dahu, iz razloga što nema pjesama koje se po kvaliteti mogu mjeriti s 'Outlaw Pete' i 'Working On A Dream'.

'Kingdom Of Days' i 'Surprise, Surprise' su preblijede da bi mogle čvrsto i uvjerljivo nositi konstrukciju, ali situaciju definitivno popravlja akustična 'The Last Carnival'. U cijelu priču se odlično uklopio i bonus 'The Wresler', pjesma iz istoimenog filma s Mickeyem Rourkeom (što je samo još jedna od povoljnih okolnosti za holivudskog glumca kojem se smiješi prvi Oscar u karijeri).

'Working On A Dream' obilježila je smrt Dannyja Federicija, klavijaturiste i jednog od utemeljitelja E Street Banda. Naime Danny je umro tijekom snimanja, a na njegovo mjesto je došao njegov sin Jason.

Uz CD dolazi i četrdesetominutni DVD studijskih sessiona. Radi se o jednom od boljih izdanja te vrste. Mnogi izvođači često u sličnim studijskim bonusima udave s intervjuima i objašnjavanjima. S ovim DVD-om to nije slučaj. Na njemu je odlično montirana sama esencija Springsteenovog studijskog rada. Skoro svaka pjesma počinje od krokija akustičnog pjevušenja, preko aranžmanske razrade i na kraju do finalne verzije i sve to u spotovskoj montaži i bez ikakvog intervjua, čime nije narušena glazbena dinamika. Time je postignuto da se DVD može slušati (i naravno gledati) kao odvojena cjelina.

Sve odiše karakterističnim Bruceovim hard work pristupum u kojem nema mjesta produkcijskim trikovima i podvalama. Ni na par spomenutih slabijih pjesama se iz te perspektive ne može gledati kao na ozbiljniji propust, a The Boss i dalje ostaje tamo gdje je već dugi niz godina – na čelu američkog rock mainstreama.


David Bowie 'iSelect' – Ocjena: 6/10
(EMI / Dallas Records, 2008.)

  ‘iSelect' je kako i samo ime ukazuje kompilacija koju je David Bowie načinio po vlastitom ukusu. Radi se diskutabilnom potezu, jer je diskografski opus 'čovjeka s Marsa' uistinu prožet s velikim omjerom kompilacija u odnosu na studijske albume.

Razlika je svega u dva izdanja, odnosno do sada je objavio 24 studijska albuma i 22 kompilacije, i još ako se tome doda 8 koncertnih albuma, očito je da je reciklaža minulog rada već nekoliko desetljeća primarna Bowiejeva djelatnost.

Gledano iz tog kuta 'iSelect' je trenutno jedina karta na koju je rock kameleon mogao odigrati, naravno pod uvjetom da mu se ne ulazi u studio (a očito mu se ne da). Radi se o kompilaciji bez hitova, svojevrsni 'Best of B-sides', pa nek se netko usudi i pomisliti da upravo to nisu Bowieju najdraže pjesme. Samo je neke 'propustio' na 'iSelect' ('Life On Mars', 'Time Will Crawl' i Loving The Alien').

Album otvara 'Life On Mars', a postoji li koincidencija u tome što je upravo ta pjesma isplivala u prvi plan u nekoliko posljednjih godina zbog mega uspješne istoimene britanske TV serije, to nije teško zaključiti. No Bowie ipak ima nos za dobar ukus, pa mu nije padalo na pamet na 'iSelect' još uvrstiti i 'Ashes To Ashes' (kako se zove nastavak serije za kojom su dvije sezone ludovali Englezi).

Nakon uvodnog hita, priča je uspješno zakopana s osmominutnom 'Sweet Thing/Candidate/Sweet Thing (Reprise)', ali upravo zbog snažnog i provjerenog uvoda 'The Bewlay Brothers' i 'Lady Grinning Soul' ne drže vodu. Fanovi će možda pronaći zadovoljstvo u 'Some Are' koja je bila nedostupna do sredine 90ih jer je bila izbrisana s albuma 'Low' iz 1977. godine, ili možda u live verziji 'Hang On To Yourself' s koncerta u Santa Monici iz 1972. No to je uglavnom sve od ugodnih iznenađenja.

Bowie je s 'iSelect' više išao u smjeru nepotrebnog dodatnog građenja imidža kompleksnosti i teže razumljivosti (kao da je to do sada bila nepoznanica). Izgleda da mu u ovo postmodernističko glazbeno doba više odgovara povremeno dati do znanja da postoji (ili da postoji njegov katalog). Ili možda vjerujete da je 'iSelect' njegov osobni izbor.


Kutak za vinil: Van Morrison ‘It’s Too Late To Stop Now’ - Ocjena: 10/10
(Exile / Aquarius Records, (1974.) 2008.)

Nepotrebno je uopće naglašavati kvalitetu prvog live albuma Van Morrisona na kojem je zabilježena, ne samo izvanredna pjevačeva izvedba, već nevjerojatna energija kojom je zračio s uigranim bendom na pozornici. Naziv ‘It’s Too Late To Stop Now’ najbolje ilustrira sve ono što se nalazi na ovom duplom vinilu na kojem Van Morrison brutalno sigurno šeće kroz tadašnje stilove, od funka, bluesa i soula do rocka.

Siguran, mlad, poletan i spreman iscijediti se do posljednjeg atoma, a uz to s izvrsnim studijskim albumima iza sebe, Van Morrison je s ‘It’s Too Late To Stop Now’ učinio puno više od obilježavanja svog kocernog djelovanja. Album je snimljen na koncertima iz Londona i Los Angelesa, čisto kao dokaz tadašnjeg pokoravanja meka dvaju najutjeca glazbena tržista.

Vanova bahatost je već onda debelo isplivala na površinu, ali ruku na srce, on uistinu ima na osnovu čega biti bahat. ‘It’s Too Late To Stop Now’ je koncertna kompilacija Morrisonovog najutjecajnijek kreativnog razdoblja, kako je vrijeme na kraju pokazalo. Jednosatvno i da je htio uprskati, nije mogao niti s jednom pjesmom kad je iza sebe imao albume poput ‘Astral Weeks’, ‘Moondance’ i ‘His Band And The Street Choir’.

Nije bez vraga dobio nadimak Van The Man, a s ovim vanserijskim albumom je već te davne 1974. toliko snažno osvojio publiku da mu ista nije okrenula leđa do današnjih dana. A ni to nije bez vraga, jer tko se jednom navuče na njegovu glazbu i njegov glas, ubrzo uvidi da je prekasno za obuzdavanje tog poroka.

Prijašnje recenzije: Il Divo, Picksiebner i Afion