Il Divo, Picksiebner i Afion

Il Divo 'The Promise' - Ocjena 3/10
(Sony BMG / Menart, 2008.)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Anđelo Jurkas i Velika četvorka thrash metala 'Michael' - Je li to to? Preslušali smo prvi posthumni album Michaela Jacksona

Il Divo, kvartet operno školovanih pjevača koji obrađuju pop standarde, ide dalje i objavljuje tko zna koju po redu kompilaciju poznatih hitova u novom ruhu. 'Muške dive', sakupljene s nekoliko kontinenata, mučninu u želucu izazivaju već pri pogledu na njihov zadnji CD 'The Promise'.

S omota albuma četiri mladolika pjevača u odijelima samozadovoljno vas gledaju ravno u oči i zavode, dok vam na unutrašnjoj slici, nehajno otkopčanih košulja i umjetno preplanuli, nazdravljaju vinom. Da ne znate o čemu se radi, pomislili bi da je pred vama interaktivni CD pomoću kojega ćete odabrati jednog od ponuđenih žigola. Možda je upravo taj subliminarni kontekst prvog dojma i razlog zašto je ovaj album, kao i njegovi prethodnici, relativno dobro prodavan, u svijetu, ali i kod nas.

Jer fenomen uspjeha umjetno sastavljene grupe Il Divo nikako ne može imati veze s glazbom. Nije stvar u tome što su, primjerice, veliki hitovi Leonarda Cohen ili ABBA-e otpjevani na talijanskom ili španjolskom jeziku, niti što je većina tih ljubavnih standarda snimljena već tisuću puta. Najveći problem grupe Il Divo što su jedanaest izrazito emotivnih pjesama otpjevali kao da su u studiju stajali u lavoru punom hladne vode. Toliko bezosjećajna i neinspirirana izvođenja, recimo, 'The Power of Love' ili 'The Winner Takes It All', mogli bi ući u anale promašenih glazbenih projekata. A da ironija bude veća, Il Divo pjeva na jezicima koji bi po defaultu trebali zvučati romantično. No, uspjeli su nemoguće...

Doduše, opernom boy bendu, kojem tepaju da su 'četiri tenora', ne može se poreći glazbeno obrazovanje i znanje, no talent je nešto s čim se rodiš, a cjelokupna izvedba nešto je u što moraš vjerovati. Il Divo i njihovi menadžeri, međutim, vjeruju samo u zaradu i to im, izgleda, jako dobro ide.

Picksiebner ‘Picksiebner’ – Ocjena 8/10
(Croatia Records, 2008.)

Kad u ruke dobijete prvijenac zagrebački Picksiebnera potpuno vas razoruža. Koliko god se smeće unutra skrivalo, zbog drvene kutije i mirisa svježe obrađene bukve, sve im je unaprijed oprošteno. Srećom, daleko od toga da je na CD-u uguranom u drvo nasnimljeno smeće.

Picksiebneri su reputaciju kvalitetnog i zabavnog hard-country benda stekli davno prije izlaska istoimenog albuma i stoga njegov sadržaj pomalo i čudi. Iako je poznato da je četvorka iz Picksiebnera ima podosta autorskog materijala, na njihovom studijskom predstavljanju javnosti našle su se obrade. Sve, osim uvodne 'Thank You Jesus!', furiozne zahvale Svevišnjemu na alkoholu, cigaretama i mladim djevojkama.

Picksiebneri su posjetiteljima zagrebačkih rock klubova najprepoznatljiviji po njihovu 'nabrijanom' bluegrassu i žestokim country izvedbama. Takav princip primijenjen je i na albumu 'Picksiebner', što većini odabranih rock, blues i country standarda funkcionira odlično. Jeini problem koji se nameće jest - izbor pjesama. Ustvari, zašto je popis pjesama upravo takav kakav jest, detaljno se i duhovito objašnjava na samom omotu. Ipak...

Na albumu su se našle Hendrixove 'Crosstown Traffic' i 'Hay Joe', zatim Cashova 'Ring of Fire' te 'Should I Stay or Should I Go', od koje se vjerojatno i Mick Jonesu diže kosa na glavi. Ziheraški odabir općepoznatih i stoput obrađenih klasika snizuje inače odličan dojam koji ova ploča ostavlja već pri prvom slušanju.

Najbolje pogođena obrada bez sumnje je 'Cotton Fields', melodični country hit H. W. Ledbettera, a u stopu je kvalitetom slijede 'Gone' Johna Hiatta i 'The Weight' iz opusa The Banda, na kojoj je inspirativnu dionicu na pedal steel gitari odradio gost Davor Rodik.

Do trenutka dok u nekakvoj drvenoj kutiji ne budemo držali autorski dugosvirajući uradak, koji će nam pokazati koliko Picksiebneri doista mogu dobaciti, valjalo bi ih uhvatiti na nekoj pozornici. Njihovi koncerti već neko vrijeme imaju reputaciju - neobuzdanih i nezaboravnih. 

Afion 'Čudni svati' - Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2008.)

Etno glazba vjerojatno je jedini koliko-toliko uspješni hrvatski kulturni izvozni proizvod. Iako bi se naš izvorni zvuk teško mogao striktno definirati, pa stoga u inozemstvu i nije baš prepoznatljiv 'na prvu', imena poput Dunje Knebl, Tamare Obrovac ili Mojmira Novakovića i dalje su cjenjenija izvan granica Hrvatske, nego na domaćem terenu.

Grupa Afion svojim je prvijencem iz 2006. godine zapasala veći teritorij. Njihova se inspiracija nalazila negdje podno planina Makedonije, u bosanskim gudurama i hrvatskim narodnim napjevima.

Drugi album Afiona 'Čudni svati', dijelom se (svakako ne i u potpunosti) odmiče od makedonske ostavštine s kojom se, unatoč općenitim pohvalama prvog albuma, na trenutke teško nosila. Pjesme s drugog CD-a više nisu toliko tugaljive i tmurne, već umjereno razigranije, kontemplativnije te i dalje neobične.

Etno opredjeljenje Afiona nije jedini faktor koji ovu ploču čini konceptualnom. Tome svakako potpomaže i lajtmotiv svadbe, koji se ogleda i u samom nazivu albuma. Ali svadbene pjesme u ovom slučaju nikako nisu ono što od njih očekujemo.

U pjesmi 'Tica moja' čovjek drži zdravicu na vjenčanju svoje ljubavi koja se udaje za njegovog prijatelja, i to tako što joj želi da rodi sina, onda izgubi muža. U pjesmi 'Čula jesam' djevojka se sprema u svatove svome dragom. Ona naravno, nije mladenka, ali će se uputiti u svatove i donijeti mladoženji dva dara, u jednoj ruci ružmarin, a u drugoj njihovog sina. Zatim je tu i pjesma 'Ptica vuga' u kojoj se otkriva neobičan recept kako se najbolje oženiti. 'Mitra delija', makedonski tradicional u kojem je Aleksandar Jovevski iskazao svu vještinu sviranja arhaičnog instrumenta kavala, priča je o otmici djevojke radi ženidbe.

Grupa Afion ovoga puta snimila je album bez pretjerane upotrebe efekata, što je zvuk učinilo čišćim, a 'prirodnosti' atmosfere 'Čudnih svati' doprinio je i gostujući, topli vokal Maje Posavec, pjevačice Detoura, čiji glas, nažalost, sve više poistovjećujemo s reklamom za jogurt. 

Prijašnje recenzije: Akon, Kanye West, Lucinda Williams i Moby