Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Airbourne, eksplozivni australski rockeri trenutno na europskoj turneji dobro su prodrmali i publiku u Beču netom pred izlazak drugog studijskog albuma.


Australski bend Airbourne je na debiju 'Runnin' Wild' dao do znanja kako svoj zvuk njeguje na čvrstim zasadama australskog rocka karakterističnim za bendove AC/DC i Rose Tattoo. Grupa predvođena braćom Joelom i Ryanom O'Keeffeom brzo je shvatila da se stil gore navedena dva benda može zdravo za gotovo uzeti kao karakteristični australski rock zvuk, na kojem se rocker Australac može dobro pozicionirati na svjetskoj rock karti.

Vezani članci Davor Križić Experiment Jazz.hr unatoč preprekama u velikom stilu proslavio veliki, 30. rođendan i zaključio bogatu sezonu! Publika na koncertu, ilustracija - 1 Rock prodrmao Pariz: Pet tisuća ljudi na koncertu sudjelovalo u velikom eksperimentu

Šansa koju su njihove kolege iz grupe Jet uspjele profućkati, jer su nakon prvog mega uspješnog albuma'Get Born' pomislili da mogu postati australski Oasis, te time razočarali i publiku i kritiku (osim one iz Velike Britanije naravno), su momci iz Airbournea ozbiljno shvatili.

Debi album 'Runnin' Wild' bilo je užareni adrenalinski, pravovjerni i sirovi otkivak rocka i podsjetnik na to koliko su AC/DC ostarjeli i kako je mladost za tu vrstu (no bullshit) rocka jedan od glavnih aduta. Airbourne je skinuo stil AC/DC-a, ali je unutar istog kreirao vlastite pjesme, a time i izričaj koji se dotiče starog sadržaja, odnosno lakih žena, žestokog alkohola i još žešćeg rocka. Ništa mudro, ali Airbourne to radi toliko dobro i prije svega iskreno da je teško ne biti ponesen njihovom energijom.

Grupa je snimila drugi studijski album 'No Guts. No Glory' koji će se na europskom tržištu pojaviti 8. ožujka, dok je bend istovremeno na promocijskoj turneji na Starom kontinentu, a da dobro podgrijava publiku smo se uvjerili i na vlastite oči i uši. U petak je Airbourne održao koncert u Beču, u Gasometeru, odnosno dvorani kapaciteta tri tisuće ljudi, koja je oblika divovske kugle.

Australski rock kvartet uredno je popunio prostor na solo koncertu i priredio nezaboravan show. Na jednak način kako to radi na studijskim albumima, pjevač i gitarist Joel O'Keeffe je dokazao kako sve to može izvesti i uživo i napraviti izvanserijski ugođaj. U Joelu su stopljeni istovremeno Angus Young i Bon Scott. Energični frontmen Airbournea posjeduje Angusov temperament i kao da je za stvarno uštekan u struju. Divlja, skače, trči, nemilosrdno lupa rifove i solira na gitari. S druge strane, osim što se troši kao irski seter pušten s lanca, kao pjevač je precizan i iznimno izdržljiv visokim largama, a pored toga kao da posjeduje i dio karizme kakvu je nekada imao nikada prežaljeni prvi pjevač AC/DC-a.

Ako grupa nastavi putem koji je sebi zacrtala, sigurno je kako će Joel O'Keeffe uskoro postati jedna od većih faca rocka. Grupa je u jedno i pol satnom nastupu potpuno osvojila publiku i maksimalno se iscijedila u pravom smislu te riječi. Joel O'Keeffe je bio pravi mladi lav rock and rolla. Od početka koncerta je bio gol od pojas na bini, opasan bijelim Gibson Explorerom i naravno mokar od znoja već na drugoj pjesmi. Pio je i vino i pivo, a uslijed delirija je nekoliko punih limenki piva probušio na vlastitoj glavi uz ovacije publike.

Album 'No Guts. No Glory' uživo je još brži, nemilosrdniji i bezobrazniji album od prvijenca 'Runin' Wild'. Dakle,čvrsti rock prepun zapaljivih rifova i potpuno oslobođen bilo čega što bi moglo usporiti, ili zakomplicirati ritam i time zasmetati protok iznimno velike količine energije koju Aibourne ispušta.

Bazičan pristup donosi odličan rezultat, tako da bi slušatelj lako mogao zastraniti mišlju kako nešto tako logično, tečni i moćno i nije neki problem. No da je to uistinu teško moglo se uvjeriti tijekom nastupa predgrupe Taking Dawn. Ovaj lasvegaški hard rock bend prepun retro metal manirizma bio je pak iznimno loš. Pjevač se trudio animirati publiku vrištanjem i psovanjem u pauzama između pjesama, ali same pjesme kao da su se odbijale i disperzirale po 'kugli' Gasometera, ne uspijevajući na pravi način dospjeti do publike, što je nešto kasnije Airbourneu itekako išlo od ruke.

Naravno ne samo zbog toga što je na bini bio zid od 24 Marshallova pojačala, već zbog toga što su ih Joel O'Keeffe i društvo znali itekako iskoristiti. Koncert je završio Joelovim uzvikom kako rock nikada neće umrijeti. Nakon izuzetnog koncerta i hektolitara prolivenog znoja, taj njegov uzvik nije zvučao nimalo izlizano, ili nedajbože lažno. Dapače zvučalo je kao zakletva. Najmlađa generacija rock publike dobila je punokrvne nasljednike AC/DC-ija. Angus Young i društvo mogu komotno u penziju. I to ponosno.