Zvonimir Jurić: 'Crnci' nije antihrvatski film

Pročitajte i ovo Festival knjiga "Pazi, knjiga!": Rastući trend ulaska u svijet čarolije razveselio i djecu i autore 'Snažno i razoružavajuće istinito djelo' 'Crnci' dobili glavnu nagradu na festivalu u Beogradu

Ja stvarno mislim da ne treba biti pretplaćen na lovorike. Držim se onoga što je rekao Keith Richards: 'Dobar si koliko ti je dobar zadnji nastup.' Zvonimir Jurić Redatelj i scenarist filma 'Crnci' objasnio zašto mu ne smeta da ga se smatra crnom ovcom hrvatske kinematografije, koja je politička i nadasve ljudska poruka njegovog posljednjeg uratka, slaže li se sa sadašnjim načinom financiranja hrvatskog filma, a podijelio je i svoje iskustvo o tome na koji način funkcionira snimanje filma s dva redatelja.

Zvonimir Jurić nije se proslavio svojim debitantskim igranim filmom 'Onaj koji će ostati neprimijećen' od prije šest godina, tako da za njegov rad izgleda vrijedi ono pravilo o prvim mačićima. Ove godine je uspješno privukao fokus na sebe kratkim filmom 'Žuti mjesec' iz omnibusa 'Zagrebačke priče' i naravno najviše cjelovečernjim filmom 'Crnci' koji je snimio u tandemu s redateljem Goranom Devićem. U razgovoru je Jurić pokazao koliko je 'egzotičan' na hrvatskoj filmskoj sceni. Nadasve otvoren, ali energičan i neposredan sugovornik kojeg je pomalo teško pratiti jer u komunikaciji kao da je direktno uključen na živopisni tok misli obojan nepresušnim digresijama, čime na vidjelo dolazi njegov osebujni karakter.

Možeš li napraviti komparaciju prijema filma kod publike  između Sarajeva i Pule?

Zvonimir Jurić: Čuj ne znam. Znaš kako ti je uvijek nakon tih premijera? To je kao neka konvencija da ti ljudi dođu čestitati. Ja ih uvijek pokušam ohrabriti da ne moraju to raditi. Volio bih da mogu usporediti, ali ne mogu. Premijere su uvijek jedna specifične društvene situacije gdje se ugovorno smatra nepisanim pravilom da situacija uvijek bude benevolentna po autora.

Neke osobe iz svijeta filma su na ovogodišnjem Pula Film Festivalu nakon premijere filma 'Crnci' komentirale kako im je drago što si se tim filmom ostvario kao kvalitetni redatelj i da te se više ne može doživljavati neozbiljno poput nekog frika. Slažeš li se donekle s tom tvrdnjom?

Zvonimir Jurić: Ja inače mislim da imam neku 'frikovsku-crno-ovcašku' poziciju u hrvatskoj kinematografiji. Ne bih sad dizao prašinu oko toga i mitologizirao sve, ali da imam u sebi nekog outsidera koji razmišlja na drugačiji način, to je sigurno. Ako se s 'Crnaca' referiram na moj prvi film koji apsolutno nije dobro prošao, onda je to istina da sam se afirmirao.

Ali treba imati u vidu kako je bavljenje igranim filmovima djelatnost u kojoj ti konstantno trebaju novci. Film čak i kad je jeftin, radi se o ogromnoj količini novaca. 'Crnci' jesu jeftin film, ali to je 3,7 milijuna kuna. Dakle jeftin film, a govorimo o milijunima. U sve je uključen i cijeli kolektiv ljudi koji s tobom radi. Prema tome društvena recepcija tvog filma je jako važna da bi ti se onda otvorila vrata za idući. Kako za sada stvari stoje nakon 'Crnaca' i  'Žutog mjeseca' iz omnibusa 'Zagrebačke priče', čini mi se da ću vjerojatno imati bolji vjetar u leđa nego što sam ga imao nakon prvog filma, ali ništa ne treba prejudicirati, zato i postoje konkursi.

Kako gledaš na situaciju kad neki autori postanu laureati u Puli, a nakon toga čekaju i po dvije godine na novi film, jer jednostavno moraju čekati u redu kao i ostali bez obzira na postignuće?

Zvonimir Jurić: Bilo je dosta slučajeva da ljudi pobijede na Puli i da im film, odnosno scenarij ne prođe za iduću godinu. Ali meni je to u redu. Ne znači da jednom kad si dobio nagradu, ili nagrade, si se osigurao do kraja života na snimanje filmova.

Da, ali zar nije poštenije da uspješni nastave niz bez 'lufta'?

Zvonimir Jurić: Ali postoji zakon po kojem svi mi predajemo scenarij. Ako je netko osvojio nekoliko nagrada, vjerojatno će i to ući u razmatranje. Sada imamo i razvijeni sistem bodovanja. Najviše bodova donosi scenarij, ali također bodove nosi i to koliko je film gledan, koliko je dobio nagrada, jesu li u pitanju nagrade s A Festivala, ili B Festivala. Na kraju njih 5-6 s najviše bodova dobiju novac za film. Ja stvarno mislim da ne treba biti pretplaćen na lovorike. Držim se onoga što je rekao Keith Richards: 'Dobar si koliko ti je dobar zadnji nastup.'

No kad smo već kod novaca, producent filma 'Metastaze' Stanislav Babić izašao je iz producentskog posla zbog toga što misli kako je milijun eura minimalna suma za profesionalno snimanje filma i da je sve ispod toga nedovoljno zbog imperativa standarda koje diktira tržište za dugometražni igrani film. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

Zvonimir Jurić: Recimo to je stvar zbog koje smo Goran Dević i ja u startu bili cenzori. Mislim, osobno nemam problema oko toga. To je meni kao partija šaha; ako ti se ne sviđaju pravila, nemoj igrati. Bio sam svjestan da nakon što mi je loše prošao prvi film da neću moći očekivati previše novaca za drugi, ako ih uopće i dobijem. Predložio sam Goranu da napravimo priču koja će imati mali broj ljudi, odnosno mladih glumaca i gdje neće biti previše lokacija. Dakle postaviš sebi ograde unutar priče. Ne kažem da je to jedini način pravljenja filmova, ali je to dobro, jer je pravljenje filmova užasno materijalna stvar. Ako ti kao pisac hoćeš pisati o Marsu, stari moj, limit je samo tvoja mašta. Struje za kompjuter i grafita u olovci će uvijek biti. S filmom taj grafit u olovci predstavlja filmska traka, ili dani snimanja, ili koliko netko košta, hoće li nas vrijeme poslužiti, hoće li se netko razboliti… Nemoguće je raditi igrani film ako nisi svjestan ograničenja koje imaš, ali to ne znači da te ta opterećenja moraju zadaviti.

Iz istog razloga ste odlučili i ne zamarati se u filmu s vanjskim neprijateljima, već ste se pozabavili onim unutarnjim kod glavnih likova.

Zvonimir Jurić: Tema za koju smo se odlučili bila je ratna i to rat u Hrvatskoj. Čim imaš dvije vojske, treba ti glumaca i za jedne i za druge, uglavnom sve to bi izlazilo iz onih okvira koje smo sebi zadali u startu, a htjeli smo imati duge probe s glumcima. Dakle tako nešto bi zahtijevalo da u Zagreb na tri mjeseca dovedemo deset glumaca iz Srbije i radimo na filmu, što je bilo apsolutno nemoguće. No i pored toga više nas je zanimao unutrašnji neprijatelj. Vanjski neprijatelj je ionako uvijek kriv za sve, ali s unutrašnjim, odnosno s psihozom i tjeskobom je uvijek teže, jer se boriš sa svojim glasovima u glavi, a ne s nekim preko puta.

Evo napravit ću jednu usporedbu kako bih bolje dočarao sve. U zadnje vrijeme dosta spominjem Martina Scorsesea i film 'Raging Bull'. Scorsese naime ne voli boks, a po nekima, kao i po meni je napravio jedan od najboljih filmova o boksu. Njemu je Robert De Niro donio tu knjigu u bolnicu dok se on jednom prilikom 'oporavljao od života' i nagovarao ga da snimi film iako se redatelj upravo zbog boksa najviše opirao toj ideji.

Nekako je na sličan način Goranu i meni rat u 'Crncima' samo prijevozno sredstvo da odemo ka univerzalnim ljudskim stanjima u kakvima se pojedinci pronađu kad se nađu u ekstremnoj situaciji. Priču smo pisali po glumcima za koje smo znali da će igrati. I to je bio zanimljiv proces. Znali smo staviti čizme na pozicijama gdje smo zamišljali glumce i njihove konverzacije. Jer moraš na određeni način biti advokat liku ako želiš da on postane punokrvan. Ti možeš ne voljeti ga u stvarnosti, ali jednom kad ga želiš staviti u priču, moraš pokušati razumjeti zašto taj netko govori i čini određene stvari.

Kad je 2004. godine film još uvijek bio u idejnim povojima, iskoristili ste garažu za mjesto zločina, što je u posljednjih nekoliko godina kroz slučaj 'selotejp' postao mainstream kolektivne svijest građana. Što možeš reći o toj koincidenciji, je li vam ide u korist?

Zvonimir Jurić: Ja samo ne bih htio da to bude veći show od samoga filma. Nadam se da će svaki moj sljedeći film koji napravim biti sam svoj show. Inače ne volim raditi aktualne teme po pravim ljudima. Za 'Crnce' se tako ispostavilo da povlači još te neke stvari iz realnosti što će sigurno polarizirati javnost.

Saznajte više o 15 Sarajevu Film Festivalu:

>> Usporeni Mickey Rourke i blistava Gillian Anderson

>> Mirjana Karanović: Fotoreporteri ne smiju ući na moje predstave!

>> Moamer Kasumović: Poma,lo sam lud, zbunjen i normalan

>> Ubojstvo, prosvjedi, filmovi i burleska

Netko će ga možda smatrati antihrvatskim filmom, iako ja mislim da nije ni anti ni pro. Jednostavno s tih pozicija nikad ni ne pišem scenarij. Evo ispričat ću kako smo mi došli do te garaže. Te 2005. se o tome samo pisalo u Feral Tribuneu i nigdje više. Predložio sam Goranu da uzmemo taj pojam i time riješimo jedan problem u scenariju. Nakon što smo to uradili, ja se više nikad nisam bavio time što se događa, u smislu pratio suđenja i zapisivao tko što govori.

Ja zapravo malo gledam filmove, jer smatram da se godišnje napravi premalo uzbudljivih filmova. Ima puno više zanimljivih knjiga, video spotova, instalacija... Zvonimir Jurić Meni bi to značilo da imam okove oko nogu. Mislim, to je samo moja situacija. Ima sjajnih filmova koji se bave aktualnim temama i događajima koji su se dogodili unutar godinu-dvije, ali je to meni osobno naporno za pratiti jer to zahtijeva da budem pošten prema realnosti. A ja sam više za to da sam pažljiv prema ljudima u filmu kako bih im dramu učinio kompleksnijom.

Općenito, kad vidim da je neki film jednoznačan i nekompleksan ja se brzo ustajem. Nemam više živaca za takve filmove. Meni su draži filmovi koji ne uspiju, a pokušali su nešto u smislu pomicanja granica, nego ovi koji idu utabanim stazama. Volim osjetiti da je netko podigao ljestvicu preko svjetskog rekorda i da je uzeo zalet, pa što god da se dogodi. Volim uzbudljive filmove. Ne akcione.  Moraju imati neki kratki spoj da to blica i iskri koa što je slučaj kod Gaspara Noea, ili Larsa Von Triera. Oni imaju uspjelijih i manje uspjelijih filmova, ali ih bar mogu odgledati do kraja, taman da im i nije uspjelo.

Ne sramiš se reći da ako ti je film dosadan da se ustaješ i odlaziš?

Zvonimir Jurić: Ja zapravo malo gledam filmove, jer smatram da se godišnje napravi premalo uzbudljivih filmova. Ima puno više zanimljivih knjiga, video spotova, instalacija, ako ćemo sad pričati o kulturnim artefaktima.

Što se uistinu dogodilo na tiskovnoj konferenciji Na Pula Film Festivalu? Bio si, da se tako izrazim, prilično unezvjeren. Pored toga si imao i poderan rukav na košulji. Činilo se kao da si netom prije konferencije imao fizički obračun s nekim.

Zvonimir Jurić: Ja te tiskovne konferencije pokušavam što poštenije i otvorenije napraviti. Na njima se uvijek osjećam malo fizički slabo. Ne možeš se nikada do kraja razgolititi, to je gotovo nemoguće, ali se razgolitim dosta. To je jedan proces koji me dotakne. Jer šteta je ako si pristao ići u javnost i sa filmom i verbalno da to ne shvatiš ozbiljno. Otud valjda takav moj nastup, jer mi to nije šala. To se može sve odraditi zajebantski i može se davati deset, a ne sedamdeset posto.

Ja se trudim dati što više kakva god bila pitanja novinara, glupo je da očekujem samo ona na koja imam najbolji odgovor. Dapače, može biti neugodnih, ili onih da se isprva ne razumijemo. To je sve komunikacija, nismo Ajnštajni. Tako da što se tiče te presice bio sam i trijezan i čist, ali se iznutra zapalim. Mogu pretpostaviti kako je to sve prema izvana izgledalo. Kažem, kad si ozbiljan, onda si pošten prema onom drugom. Tu se ja potrošim. I treba mi dobra dva sata poslije tih konferencija da se vratim na neku normalu.

Je li priča s Goranom Devićem sada završena, ili otvarate nova poglavlja kao tandem?

Zvonimir Jurić: Kao tandem više nećemo raditi, dakle ovim sistemom kad je posao podijeljen po pola, ali neka vrta suradnje, ili pomoći na narednim projektima, to je apsolutno. Zajedno režirati je i lijepo i teško, ali ja ne bih više s nikim radio u duetu.

No odnosi su vam dobri, nije situacija da se netko osjeća više zaslužnijim od onog drugoga?

Zvonimir Jurić: To se uvijek može dogoditi. Uzmimo za primjer Beatlese. Svako se može s složiti s tim da su Lennon i McCartney najzaslužniji za grupu, a opet time se potpuno zanemaruje utjecaj Georgea Harrisona i Ringo Starra. Jednostavno to su vrata na koja ne kucaš i ne ulaziš. Ako se krenemo dijeliti tko je što, to ne završava dobro.

I Goran i ja smo znali da ćemo se i sukobiti i slagati u radu. Ne treba od toga bježati. To je najnormalnije da kad si u braku, ili vezi, ili u suradnji da apsolutno svaki dan nije sunčan. Samo smo zato bili spremni da kad se dogodi nešto da reagiramo staloženo, spremno i mirno, jer ako se razmimoilazimo to je zbog posla kojim se bavimo.

Doista nije bilo situacija da krenemo 'pucati' na snimanju i da se sve krene raspadati. Ulog je prevelik, jer sve kao što sam prethodno rekao prilično košta. Stvarno nije zezancija, jer je u sve uključeno oko pedeset ljudi oko nas koji se svi trude da projekt ispadne dobro. U konačnici naša suradnja je bila produktivna. Sve scile i haribde koje su nas čekale su se i dogodile, ali smo bili pripremljeni na to i imali mehanizam kojim smo ih rješavali. Priznaš sebi da će se dogoditi određene opasnosti. Pripremiš se na njih i onda imaš cool metodu da ih prevaziđeš.

Što pripremaš trenutno? Po onome što si do sada pružio, može se zaključiti kako voliš stilske suprotnosti. Nekako nije teško za pogoditi da sljedeći film nipošto neće biti ratne tematike.

Zvonimir Jurić: Da potpuno je drugačije. Pošto volim atmosferske filmove, onda će i sljedeći biti takav. Planiram da se cijeli događa noću, jer noć sve posebno farba. Sad govorim kad da ću taj film i početi snimati, ali 'ajde, ne može drugačije. Uglavnom četiri priče koje su međusobno isprepletene i sve se događaju na jednoj pustoj cesti i na benzinskoj stanici i sve završavaju ujutro. Pišem sve s jednom doista briljantnom ženom, zove se Jelena Baljan. Ona je osoba s elementima genijalnoga i uživam pisati s njom. Pišemo scenarij već jedno sedam mjeseci, a planiram na to potrošiti još jedno 4-5 mjeseci. To će biti melodrama, dakle neće biti ovako 'tvrdo' kao što su 'Crnci', ali opet pomalo melankolično, što mogu kad to volim melankoliju.