Novac sasvim sigurno nikada ne spava, ali se čini da je Stone 'malo' zaspao i bilo bi ga lijepo opet vidjeti budnog, dok je Pascal Chaumei ostvario solidni debi svojim 'Srcolomcem'.
KINO: WALL STREET: NOVAC NIKADA NE SPAVA – Ocjena 3/10
(Wall Street: Money Never Sleeps) Režija: Oliver Stone, Uloge: Michael Douglas, Shia LaBeouf, Josh Brolin, Carey Mulligan, Frank Langella, Eli Wallach
Vezani članci
'Pohlepa – u nedostatku bolje riječi – je dobra. Pohlepa je ispravna. Pohlepa djeluje. Pohlepa rasvjetljava, definira i zadržava samu bit duha evolucije. Pohlepa, u svim svojim oblicima – za životom, za novcem, za ljubavlju, znanjem – obilježila je razvoj ljudskog roda.', rekao je karizmatični mešetar Gordon Gekko (Michael Douglas) davne 1987. godine u filmu 'Wall Street' Olivera Stonea,, čiji nastavak 'Novac nikada ne spava' upravo zaigrao u kinima širom svijeta. Gordon Gekko je postao kultni lik, koji je nadrastao i Michaela Douglasa, koji je za njegovo utjelovljenje bio nagrađen Oscarom. Sam redatelj Oliver Stone se nije mogao načuditi koliko je taj lik dojmio ljude, te je priznao da ljudi koji su tijekom godina prilazili najčešće pričali baš o Gekku. Čak je i jadni Dell iz 'Mućki' pao pod njegov utjecaj, te je u jednoj od epizoda iz tog vremena okolo trčao s rokovnikom, nije imao vremena ni za koga i ponašao se dosta čudno (kao da do onda nije), da bi Rodney, kada ga je Brzi pitao što mu je, rekao: 'Ma pusti ga, od kada je gledao onaj 'Wall Street' totalno je poludio, misli da je Gordon Gekko'.
Isto tako pod karizmu i utjecaj beskrupuloznog Gekka u prvome dijelu filma potpao je i mladi mešetar Bud Fox (Charlie Sheen), pa mu tako daje neke informacije o kompaniji Bluestar Airlines, koje je doznao od svog oca Carla (Martin Sheen), predstavnika sindikata dotične kompanije. To make a long story short, kada Bud dozna da Gekko, koji cijelo vrijeme igra ne samo prljavu nego i ilegalnu igru, te da namjerava kupiti kompaniju samo da bi je 'razmontirao', i prodao dio po dio, zbog čega bi svi zaposleni ostali bez posla (uključujući i njegovog oca), odluči razotkriti njegove malverzacije federalnim vlastima. Gekko biva uhićen, kompanija spašena i svi 'idu kući pjevajući', osim Gordona naravno, koji odlazi u zatvor, vjerojatno baš i ne pjevajući. Svi sretni zadovoljni, happy end, zločesti čovjek je 'nadrapao', 'mali' ljudi su pobijedili. Sadad mi se to čini dosta bajkovito, sada kada pišem ovu recenziju, jer i vi i ja znamo da u stvarnom životu stvari idu 'malo' drugačije.
No vratimo se u sadašnjost, u kojoj je Stone nastavio priču započetu 1987. godine. 2008. je godina, Gekko izlazi iz zatvora, nema prebijene pare u džepu, nitko ga ne dolazi dočekati. Njegova, sada već odrasla kći, Winnie (Carey Mulligan) je u vezi sa mladim i ambicioznim mešetarom Jacobom Mooreom (Shia LaBeouf), i kada jedno jutro upali televizor i vidi svog oca na televiziji, koji je u međuvremenu, poduzetan kakav je, već napisao knjigu te je predstavlja u emisiji, umalo razbije televizor od bijesa. Jacob radi za Louisa Zabela (Frank Langella), starog iskusnog mešetara koji posjeduje brokersku tvrtku KZI, a koji mu je ujedno zaštitnik i mentor. No on ubrzo biva uništen, za što je najviše odgovoran Bretton James (Josh Brolin), izvršni direktor banke Churchill Schwartz, čiji je predsjednik Jules Steinhardt (kojeg je utjelovio uvijek izvrsni Eli Wallach). Zabel počini samoubojstvo skokom pod vlak, što Jacoba napuni mržnjom i željom za osvetom, nakon čega se, poslije jednog od njegovih predavanja 'spetlja' s Gekkom, s dva motiva. Prvi je taj što mu uskoro namjerava oženiti kćer te želi posredovati njihovom pomirenju, a drugi je taj što želi njegovu pomoć da bi se mogao osvetiti Brettonu za smrt svog mentora. I tu počinje zaplet, ali i problemi u ovom filmu.
Naime, prvi je problem što ćete, ako niste burzovni mešetar ili bankar, već na početku filma imati problema s praćenjem što se događa, a kada Gekko i Jacob počnu sa svojim dijalozima, ako niste u jednom od dva prije spomenuta zanimanja nećete razumjeti gotovo ništa. Tako sam ja nakon filma googlao i čitao skoro jedan sat samo da bih pokušao razumjeti o čemu su njih dvojica zapravo razgovarali. Toplo preporučujem da prije gledanja ovog filma potražite na Wikipediji pojmove 'Dot-com bubble', poznatiji još kao 'Internet bouble', 'Financial crisis of 2007–2010 ' i ' 2008–2010 bank failures in the United States', želite li znati o čemu govori zadnji film Olivera Stonea. I to je samo za početak, pa ako se probijete kroz to, ova moja recenzija će vam se po duljini činiti kao vic o Muji i Hasi.
No to je još jedan od najmanjih problema ovoga filma, pa ću odmah prijeći na najveći problem, a to je režija Olivera Stonea. Priča o financijskoj krizi koja je počela 2008. u SAD-u, traje još dan danas, pogodila je do jednog stanovnika ovog planeta (osim onih koju su ju uzrokovali), traje još uvijek, ne vidi joj se kraja, a sasvim sigurno je svi znate, popularno ime joj je – recesija. Stone nam pokušava pokazati kako je došlo do te famozne recesije, i tko su glavni i odgovorni krivci. No način na koji je obradio jednu tako uistinu ozbiljnu temu, očekivao bih od svakog osim od Stonea, po meni jednog od većih američkih modernih filmaša.
Čovjek koji je napravio filmove poput 'Platoona', 'Natural born killersa' i 'JFK-a', spomenimo samo neke, te kroz njih, bar na mene jako puno utjecao, u ovome filmu kao da se nije mogao odlučiti što zapravo obrađuje: financijsku krizu koja je uzrokovala recesiju i glavne i odgovorne krivce za nju, odnos Gekka i njegove kćeri, odnos Jacoba i Vinnie, odnos Gekka i Jacoba, te još nekoliko drugih tema. Na kraju je napravio nerazumljivu limunadu, koja završava, ne brinite, neću vam pokvariti film, s puno ljudi na krovu jedne zgrade koji imaju šarene papirnate šeširiće na glavi, sve je puno balona i pije se šampanjac.
E sada, kako je Stone, bar je on tako sam izjavio, u filmu 'Wall Street: Novac nikada ne spava' zapravo želio obraditi uzroke, i ukazati na glavne i odgovorne krivce onoga što danas svi zovemo recesija, morat ću ustvrditi da, iako nisam financijski stručnjak, a vi me ispravite ako se varam, da ono što se dogodilo nakon početka te krize definitivno, ali definitivno za veliku većinu ljudi nije završilo zabavom na krovu jedne zgrade, gdje su svi imali šarene šeširiće na glavama, sve je bilo puno balona i pio se šampanjac. Novac sasvim sigurno nikada ne spava, ali se čini da je Stone 'malo' zaspao i bilo bi ga lijepo opet vidjeti budnog.
KINO: SRCOLOMAC - Ocjena: 7/10
(L'arnacoeur) Režija: Pascal Chaumeil, Uloge: Romain Duris, Vanessa Paradis, Julie Ferrier, François Damiens
Romantična komedija 'Srcolomac' redateljski je debi Pascala Chaumeila, koji je do sada radio kao pomoćnik redatelja u nekoliko francuskih filmova, te kao redatelj druge ekipe filma 'Peti Element' Luca Bessona. 'Srcolomac' nas uvodi u poslovanje kompanije koja se bavi ničim drugim nego – razaranjem veza.
Kompanija se sastoji od zavodnika Alexa (Romain Duris), te njegove sestre Mélanie (Julie Ferrier) i njezinog muža Marca (François Damiens), koji su zaduženi za logistiku potrebnu da bi se uspješno razorila veza. Iako je čudni trojac odličan u onom što čini, imaju etički kodeks: ne prihvaćaju razarati veze sretnih parova, ne prihvaćaju zahtjeve kojima je baza neki rasni ili vjerski razlog, te apsolutna povjerljivost i nestanak čim se zadatak obavi su zagarantirani.
Nevolje počinju kada Alex, zbog nagomilanih dugova prihvati zadatak da razori vezu Juliette (Vanessa Paradis) i njezinog zaručnika Jonathana (Andrew Lincoln), za kojeg njezin otac smatra da nije pravi čovjek za nju, iako potječe iz bogate londonske obitelji, šarmantan je, sofisticiran, obasipa je poklonima, te je također osnivač humanitarne organizacije za djecu, koja prehranjuje više od 10 milijuna djece diljem svijeta.
Usprkos tome što se njih dvoje čine savršeno, a vremena za logističku pripremu je premalo jer jer vjenčanje za pet dana, Alexova ekipa se zbog njegovih dugova i bogate ponuđene nagrade bacaju u akciju.
Nepotrebno je reći ta se tijekom tog posla Alex polako ali sigurno zaljubljuje u Juliette, i ona u njega, no ovu romantičnu komediju se isplati pogledati iz par razloga. Prvi je taj što su europska i američka škola filma toliko različite da u jednoj francuskoj romantičnoj komediji potpuno izostaje ona ljigavost koju posjeduju filmovi istog žanra koji dolaze 'preko bare', tako da prije imate osjećaj da gledate jednu solidno napravljenu simpatičnu komediju.
Romain Duris je ulogu zavodnika dobro obavio, te se opet u potpunosti razlikuje fizički i po onom što čini od istih likova u američkim filmovima. Vanessa Paradis, kojoj je ovo prva uloga nakon nekoliko godina stanke u kojoj se posvetila obitelji, je zasigurno jedan od aduta ovog filma, u kojem joj u scenariju nije dodijeljeno puno teksta, te se većina njezine glume odigrava putem pogleda, izraza lica i onoga što zrači, što je jedan od najtežih glumačkih zadataka, a ona ga je, bar u ovom filmu ispunila izvrsno. Još jedan od aduta filma je François Damiens koji se pobrinuo za nekoliko uistinu komičnih dijelova filma, sa umijećem za koje bi mu i jedan Peter Sellers dao kompliment-dva.
Sve u svemu jedan film koji uistinu ne podsjeća na redateljski debi i koji ako idete gledati sa vašom boljom polovicom, jer ste napokon popustili i kazali, 'Ok, idemo gledati romantičnu komediju', barem tijekom filma si nećete morati misliti, 'Što sve za ljubav moram raditi...'
Pravila objave komentara