Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Obzirom da je u tijeku 56. Pula Film Festival, bio bi grijeh zaobići domaći film koji je nažalost ionako rijetko zastupljen u ovoj rubrici.


Kino: CRNCI - Ocjena: 9/10

Režija: Zvonimir Jurić i Goran Dević, Glavne uloge: Ivo Gregurević, Rakan Rusheidat, Krešimir Mikić, Nikša Butijer i Emir Hadžihafizbegović

Film koji je doslovce odredio novi kurs domaćeg ratnog filma je film 'Crnci' redatelja Zvonimira Jurića i Gorana Devića. Radi se o filmu koji se bavi ratom i krivnjom kao nezobilazne pratnje istog. A s gledateljske strane (bar onih stasalih u Hrvatskoj) radi se možda o prvom istinskom ratnom filma za kojeg nema straha da će izazvati sram kod gledatelja koji imalo razmišljaju vlastitom glavom, dapače!

Film prati odred specijalaca na tajnoj misiji u trenutku kad je na snazi primirje tijekom domovinskog rata. Grupa je predvođena iskusnim vođom po imenu Ivo, a tumači ga Ivo Gregurević. Tu treba staviti opasku da su autori i glumačka postava bili toliko bliski da su vjerojatno namjerno Gregureviću ostavi pravo ime i u ulozi. Iako nitko nikoga ne oslovljava po činu, hijerarhija junutar male jedinice je svima poznata, a na jednako efektan i jednostavan način je to jasno i gledateljima.

Atmosfera filma je još jedan snažan adut Jurića i Devića, ona doslovce razdire redatelja od silnog iščekivanja koje kao da sa svakom sekundom bubri, Iiako se na očigled 'ništa ne događa'. Možda bi usporedba sa 'Stalkerom' od Tarkovskog bila ona najmeritornija. Itekako je osjetno da su redatelji prišli obrnutim načinom svemu, nego što je to uobičajeno u hrvatskom filmskom prostoru.

Naime, oni su prvo odlučili koje glumce će angažuirati i kako će suprotstaviti njihove karaktere, a tek onda su se bacili u razradu scenarija, čime su dobili na prirodnosti i uvjerljivosti odnosa između karaktera kakvu ima malo koji domaći film. Pored toga tu je i slučaj 'garaža' koji je svima nama duboko u psihi, a Jurić i Dević su ga ilustrirali na način uvida u posljedice, ali ne i u sam događaj, čime su direktno raspalili maštu svakoga tko je to pogledao. Do sada smo mislili da napeto seciranje posljedica ljudske katastrofe prepuno iščekivanja mogu servirati veličine poput primjerice Jamesa Cameroona i Ridley Scotta u filmovima o 'Alienu', ili braća Coen u 'No Country For Old Men'. Pored toga mlađa generacija hrvatskih glumaca poput Krešimira Mikića, Rakana Rushaidata i Nikše Butijera ostvarili su svoje najbolje uloge do sada.

'Zagrebačke priče' – Ocjena: 7/10

Omnibus, Producent: Boris T. Matić

Fućkaš velegrad, ako nema omnibus u kojem su ispričane priče o sudbinama ljudi u njemu. Možda je na sličan način razmišljao producent filma 'Zagrebačke priče' Goran T. Matić, iako je javna verzija (koja je isto duboko filmski angažirana) da je pronašao rupu u zakonu kroz koju je izvukao od gradskog proračuna za kulturu minimalna sredstava i pomogao i renomiranim i manje poznatim redateljskim imenima da snime kratke filmove i time privuku pažnju na sebe i svi zajedno naprave solidni cjelovečernji film.

Scenariji su obično najveći problem hrvatskih filmaša. Naime prekratki su za cjelovečernji film, a isti zbog toga tezgari s vremenom i ubija gledatelja u pojam s dosadom, da bi se onda poslije trabunjalo o nekim arty-farty dostignućima poput toga kako se težilo lijepoj fotografiji i dugačkim kadrovima, a u stvari nema priče koja drži vodu, što je ipak najvažnija stvar u filmu. Naravno da se od nekoga tko stvara film očekuje da se pobrine za kristalni zvuk, dobro kadriranje i tisuću kojekavih stvari koje su filmu nužno potrebne.

Dakle obzirom na scenarističke manjkavosti, limitiranje u minutaži čini se kao dobra stvar da autori sami skrate svoje uratke u nadi da će nakon bacanja nepotrebnog ostati čista esencija koja je gledljiva, razumljiva i nadasve uzbudljiva.

'Zagrebačke priče' su zbog toga i upalile, jer je kompeticija od starta bila postavljena na zdrave noge: trebalo je proći natječaj, a potom svi za jednaka sredstva snimiti što je moguće bolje, a rezultat gledanja omnibusa od strane istih tih autora u pulskoj Areni je ponudio još fascinantniji efekt, a to je da je su svi redatelji najviše gledali radove drugih redatelja i komentirali ih više nego vlastite. A to je itekako edukativno i nadasve potrebnu u državi u kojoj ciklus između dva filma svakom redatelju traje oko tri godine, pa je svakako dobro i u toj pauzi snimati, a ne primjerice naučiti štrikati čarape, ako su se kojim slučajem zamjerili nekome iz ministarstva kulture tko stavlja potpis na izdvajanje sredstava.

Najveća zamjerka 'Zagrebačkim pričama' je to što nisu baš sve priče vezane za Zagreb, dapače mogle su se odviti u bilo kojem drugom gradu, a autori koji su najviše bili na visini zadatka su Zvonimir Jurić s pričom 'Žuti mjesec', Ivan Sikavica sa 'Špansko kontinent', Ivan Ramljak i Marko Škobalj s 'Najpametnije naselje u državi' i Igor Mirković s pričom 'Inkasator'.

Nedostatak na polju umjetničkog dobrog ukusa se može pronaći u tome što su dva redatelja (Zoran Sudar i Branko Ištvančić) snimila filmove o Romima iz prigradskih naselja, ali obzirom da su im priče i više nego korektne i zanimljive i da udivljenje prema Romima na ovim prostorima i kod redatelja i kod publike traje još od 'Skupljača perja', to je ipak nešto što ima veći plus nego minus.

Pored toga po reakcijama publike u pulskoj Areni, format omnibusa je nešto čemu bi se hrvatska filmska proizvodnje trebala češće priklanjati.

Prijašnje recenzije: Urnebesni 'Mamurluk' i akcijsko remek-djelo 'International'