Hrvoje obožavatelje i prijatelje svakodnevno putem društvenih mreža uveseljava izvještajima s nove avanture na putu prema Nordkappu - zašto je tamo krenuo, kako se snalazi i koji mu je cilj, otkrijte u intervjuu za DNEVNIK.hr!
'Bježim da bih se vratio, a vraćam se kako bih što prije pobjegao. Zagovaram pisanu riječ i nenošenje odjeće. Snagu trošim bicikliranjem i na Gospođe', riječi su kojima se opisuje Hrvoje Jurić, avanturist i putopisac koji se i ove godine našao u još jednoj ludoj avanturi na biciklu. Za sve one koji ga još uvijek ne prate, možete ga naći na Facebooku i Twitteru te uživati u sitnicama s putovanja koje će vam sigurno izmamiti osmijeh na lice.
Kamo je krenuo, zašto, koji je plemeniti cilj ove akcije te tko je Hrvoje Jurić uopće, možete pročitati u intervjuu za DNEVNIK.hr!
>> Hrvati najčešće ne putuju zbog financijskih razloga, a kad putuju biraju - Dalmaciju!
Trenutačno se nalaziš na još jednom proputovanju biciklom, kamo si sad krenuo?
Prije dva tjedna krenuo sam biciklom do Nordkappa, neslužbeno najsjevernije točke Europe. Ruta putovanja je malo teža, jer prelazim preko Alpa i Stelvia (2.758 metara nadmorske visine), jednog od najviših alpskih prijevoja.
Koji je cilj i svrha putovanja?
Cilj putovanja je prodati bicikl s kojim sam krenuo, specijalni Giantov model napravljen za put oko svijeta i sav novac donirati projektu 'Darujmo ružičasti život' kojem je cilj kupovina linearnog akceleratora. Projekt je pokrenula Donna Hrvatska, koalicija za borbu protiv raka dojke. Između ostalog, organizirao sam i nekoliko predavnja po cijeloj Europi kako bismo prikupili što više sredstava.
Što je tako posebno u putovanjima biciklom uopće?
Kada putujete bicikom sve vam je gotovo nadohvat ruke. Ne putujete ni prebrzo ni presporo, komotno bih mogao reći 'taman'. Naravno, za putovanje biciklom do Nordkappa, pogotovo preko Alpa, potrebna je velika odlučnost i volja, jer cesta zasigurno nije ravna. Tu su veliki usponi, ja recimo prelazim preko četiri prijevoja preko 2.000 metara, a bicikl sa svom opremom teži približno 70 kilograma.
Kako se snalaziš za smještaj, hranu i ostale potrepštine?
Hranu kupujem u supermarketima jer je jeftinija, a za smještaj uglavnom koristim šator, Couchsurfing ili hostel.
Na svojim proputovanjima upoznaješ brojne zanimljive ljude, a neki i pedaliraju s tobom, čak je i jedna starija gospođa prije nekoliko dana vozila s tobom, kakva su iskustva?
Upravo je Couchsurfing primjer odlične zajednice koja se sastoji od ljudi koji su spremni potpuno nepoznatim osobama otvoriti vrata svoga doma. Na taj način upoznao sam velik broj različitih ljudi, ali iza sebe ostavio brojne predrasude. Na ovaj način upoznate sami sebe i koliko ste spremni, ili niste, prihvatiti druge.
Zanimljivo je da sam na ovom putovanju tri dana vozio s gospođom u zlatnim godinama koja je bez problema vozila kroz Alpe pa čak i jedan prijevoj preko 1.000 metara. To je bilo zaista odlično iskustvo i na njenom primjeru sam shvatio kako godine nisu prepreka u ostvarivanju vlastitih snova.
Ispituju li te ljudi često o tvojim misijama kad se zaustaviš u njihovom mjestu?
Gdje god se zaustavim i kad kažem ljudima kamo idem, gotovo mi nitko ne vjeruje. Kada im ponovno sve objasnim, uglavnom mi pružaju potporu i podršku, a nemali broj puta su me počastili kavom ili hranom. Također, moji prijatelji su u početku slično reagirali, ali već su se pomalo naviknuli na ovakve pothvate kad sam ja u pitanju. Imam veliku podršku od njih i to mi puno znači.
Kad smo kod toga, gdje si već bio i što si dosad radio?
Prošle godine biciklirao sam oko Europe prilikom čega sam u stotinjak dana prešao 6.000 km te 11 zemalja i sve s jedva 1.000 eura. Cijeli put sam posvetio udruzi Duga, za osobe s posebnim potrebama, u kojoj i dalje volontiram. Upravo na ovom putovanju rodila se ideja za Nordkapp.
Napisao si i knjigu svojih pustolovina, zašto bi svima preporučio da je pročitaju?
Knjiga 'Marijanov put' nije klasičan putopis. To je zbirka priča ljudi koji su ostavili najveći utisak na mene. Kroz ovaj roman pokušao sam čitateljima iz prve ruke predočiti kako je to stotinjak dana putovati biciklom oko Europe i na kakve prilike, odnosno neprilike mogu naići. Također, roman sam napisao kroz 'pero' Marijana Ortinskog, lika kojeg oblikujem već gotovo pet godina i čija prva knjiga izlazi nagodinu u travnju.
Tvoja proputovanja imaju i duhovnu stranu, što ti se previre po glavi dok putuješ?
Prvi dani su uredu, nervoza i entuzijazam zbog samog početka putovanja vas nose par dana, ali kad postanete svjesni da ćete iduća tri mjeseca putovati na biciklu, tu je možda i previše vremena za razmišljanje i uglavnom se radi o onoj 'što bi bilo kad bi bilo'. Razmišljam o svemu - samom putu, domu, majci i bratu, nekim životnim problemima, prijateljima, djevojkama... Zaista ima dosta vremena, tako da se svakakve teme previru po glavi.
Koje su ti najdraže anegdote s puta?
Jedna od dražih anegdota je svakako upoznavanje djevojke iz Amerike kod koje sam ostao nekoliko dana u Francuskoj prošle godine. Sasvim spontano i neočekivano završili smo skupa, što sam opisao i u svom romanu 'Marijanov put'.
Je li ti ikad došlo da sve ostaviš i vratiš se kući?
Najteže mi je bilo kada sam se prošle godine spustio s Alpa u Monaco i u tom trenu, u najskupljoj dionici puta, izgubio sam smještaj, financijski sponzor mi je otkazao sponzorstvo i imao sam prometnu nesreću. U tom trenutku najozbiljnije sam razmišljao da odustanem od svega, ali pomislio sam kako ću cijeli život razmišljati što bi se dogodilo da sam izdržao, stisnuo zube i nastavio.
Zašto to nikad ne učiniš, točnije što te pokreće?
Za ovakav način putovanja potrebna je prije svega golema volja i upornost, ali čovjek treba znati svoje granice. U neku ruku, pisanje i putopisi su mi glavni izvor prihoda pa je zbog toga volja vjerojatno i veća.
Znam da ću ove godine doći do Nordkappa i siguran sam da ću uspjeti prodati bicikl i prikupiti što više sredstava za bolje polovice, točnije za Udrugu Darujmo ružičasti život.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
