Čak 73 posto zaposlenika prema anketi koju je proveo Moj posao kaže da na njihovom poslu psina, šala i pošalica nema ni u tragovima. Važni poslovi, ozbiljne tvrtke, međuljudski odnosi… sve je izgleda toliko strogo da se svaka šala u korijenu sasiječe. Većina ispitanika smatra da su ljudi izgubili smisao za humor. Ukratko - ubili stres i strka svaku volju i želju za smijehom.
S druge strane, postoje neke situacije… dobro u našem društvu mnoge… za koje bi čovjek najradije želio vjerovati da su šala. Prvoaprilska, petosvibanjska, devetolistopadska… koja god samo da je šala. Al’ nije.
Na primjer prošlotjedni posjet japanskog veleposlanika Njegove Ekselencije Yoshia Tamure Vukovaru. Tko god je u Dnevniku Nove TV gledao kako čovjek razočarano miješa čaj dok čeka da mu se ukaže gradonačelnik – vjerojatno ga je oblio znoj i poželio je da je to samo šala, ali NE! Istina i to bolna.
Stigao gospodin Tamura i donio donaciju. Prvi dan Tovarniku, dugi dan Osijeku. Govorimo, dakle, o predstavniku naroda koji je samo Vukovaru do sada za razminiranje darovao 2 milijuna eura, a gdje još niz drugih donacija diljem Hrvatske. O zemlji u kojoj, usput budi rečeno, ministar prometa daje ostavku ako vlak kasni.
Pristojno čovjek sjedi i čeka. Možemo samo zamišljati što mu je prolazilo glavom kad ga je prenulo u jednom trenutku. Ulijeće gradonačelnik i poluzapuhano na engleskom izusti Excuse me. I'm late. But… busy.
Kad je uhvatio zraka, rekao je da cijenimo višegodišnje osjećaje Japanaca za žrtvu Vukovara i to što se svake godine 18. studenog na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. u Japanu održava misa zadušnica na kojoj bude puno ljudi. Prije toga, nećemo izostaviti, gradonačelnik mu je uputio i pismo s izrazima sućuti, molitvama i osobitim poštovanjem japanskom narodu, u svoje osobno ime i u ime svih Vukovarki i Vukovaraca.
Zahvalio mu veleposlanik i rekao da je njegova zemlja u teškoj situaciji, ali s vjerom i nadom da može prevladati trenutačno stanje. Unatoč svemu, rekao je Tamura, želimo pokazati da Japan drži svoju riječ i ispunjava ranija obećanja.
Što reći na takvu gestu? A kod nas ne mogu na vrijeme doći ni na dogovoreni sastanak?!
Oooo... Bogo blagi – kaže Balašević u jednoj pjesmi.
Rekao gradonačelnik Sabo da je imao neodgodiv sastanak u Vodovodu i da su tamo bili ljudi iz Ministarstva i Hrvatskih voda i da je to jako puno milijuna kuna u igri i da on vjeruje kako je veleposlanik Japana zbog sve te važnosti imao razumijevanja, i tako to. S obzirom na ono što znamo o njihovoj kulturi, preciznosti, životnim vrijednostima… mora da su japanski gosti sve dogovorili samo dan ranije, pa se u raspored nije moglo intervenirati ni za živu glavu.
Kaže još da često mora biti na više mjesta u isto vrijeme pa mu je to teško iskombinirati. Jadničak. Čisto ti ga dođe žao. Stvarno ta fizika zna biti gadna.
Al’ nije tu kraj mukama. Stigao veleposlanik nakon Vukovara u Tovarnik uručiti 35 tisuća eura braniteljskoj zadruzi i gle čuda … opet čekao. Ovoga puta dožupana. Polako. Nije žurba.
Ima toga još. Trebao je zapravo doći župan čije je ime gospodin Tamura uvrstio u svoj pozdravni govor, ali se isti domislio poslati osobu koja je do zadnjeg trenutka bila zagonetka. Pa tko onda ne bi imao razumijevanja za kašnjenja?
I još nešto. Dok je veleposlanik stavljao svoj potpis na papir, netko iz mase, onako je zgodno i baš prigodno dometnuo ‘Potpiši brže, pa nisi jamac za kredit’. Ajde, majke ti, k’o da Japanac razumije.
Pa kako nam ne bi bio poljuljan smisao za humor kad ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao?
