Među dvadesetak fotografija postoje dvije na kojima drži mene, vojna knjižica i članska iskaznica Hajduka iz 1973. ili '74. Nisam sigurna. Iako mi nogomet nije mrzak (nećete vjerovati, ali imam i nekoliko službenih utakmica za žensku nogometnu ekipu studentskog doma 'Ante Starčević'), osim kad igra reprezentacija, domaći klupski nogomet nikad me nije previše zanimao. Međutim, gledajući protekla dva dana sve što se događalo oko proslave 100 godina Hajduka, navijače, energiju, atmosferu... ne mogu ne osvrnuti se na nešto što se doista rijetko viđa. Vatromet, baklje, šalovi, pjesma, navijanje, podsjećanje na legende kluba, druženje igrača s ljudima koji su stigli ne samo iz cijele Hrvatske, bilo ih je i čak iz Australije, zastava na zvoniku Svetoga Duje, cijeli grad u znaku broja 100, staro, mlado – svi na ulicama ... jednostavno lavina dobre energije. I ne samo u Splitu – kako su samo zidine u Dubrovniku izgledale!
Naravno, sve bi još bilo puno slađe da ona dva gola nisu završila u Hajdukovoj, već u Slavijinoj mreži, ali to na kraju u ovoj slavljeničkoj priči uopće nije bitno. Bitan je nastavak te posebne splitko-praške, praško-splitske priče o nastanku kluba, bitno je to što legendu staru cijelo jedno stoljeće prepričavaju klinci, bitno je što su navijači pokazali da je za odavanje počasti svome klubu najvažnije srce! Svaka čast i Messiju i ekipi, daleko od toga da ne bilo fantastično gledati ih na Poljudu, ali ovo je ipak bilo nešto sasvim drugo. Znamo da Splićani ne čuvaju u sebi ono što žele reći pa će se tako za Hajduk 2011. mnogi složiti s ovom izjavom jednog navijača 'Sve je to nešto puno mlado, ali bitan je Hajduk!' I doista su to uspjeli pokazati!
Gledajući sve to teško je ne pomisliti zašto barem deset posto onoga što smo vidjeli i osjetili češće ne dopire s tribina naših stadiona, a ne da se roditelji boje povesti dijete na utakmicu u strahu da će mu na glavu doletjeti sjedalica ili da će ga u naguravanju netko pokositi? 100. rođendan je samo jednom i ne mislim na proslavu ovakvih razmjera, već na pozitivnu vibru, na pjesmu, koreografiju, veselje...
Taman kad čovjeka ponese, kad pomisli, eh što bi bilo lijepo ne čekati veliku obljetnicu da naši stadioni izgledaju barem približno ovako kako je izgledao Poljud jučer, uvijek se nađu oni koji presijeku očekivanja. Split je sinoć simbolično u 19 sati i 11 minuta počeo obasjavati još jedan vatromet, a nedugo nakon toga na naslovnicama portala pojavila se vijest da je policija spriječila sukob dviju frakcija BBB-a u Sesvetama. Privedeno je oko 80 'navijača' koji su kod sebe imali palice, boksere i druge predmete za nanošenje ozljeda. Hoćemo li i za 100 godina slušati i gledati isto? Jučer jedni, danas drugi, sutra treći – nebitno ime kojeg kluba zazivaju. Dinamo, Hajduk, Osijek, Rijeka...
Kad je ružna strana nogometa u pitanju, zanimljiva je priča čovjeka koji se zove Cass Pennant – nekadašnji vođa huliganske skupine Inter City Firm koja je pratila West Ham, a danas književnik koji u svojim knjigama progovara o navijačkom nasilju. U jednom od intervjua između ostalog je rekao: 'Kada bismo čekali navijače, na primjer, Chelsea, točno smo znali odakle dolaze, kamo idu, ali nikada nismo napadali obične navijače, već samo onakve kakvi smo i sami – huligane. Međutim, to je trajalo tek onoliko koliko je to politika dopuštala. Trajalo je onoliko koliko su oni na vlasti bili voljni oči držati zatvorene.'
Ali to je priča za sebe i ne treba se previše udaljavati od jučerašnjeg spektakla zbog kojeg su oči i onih koji ne navijaju za Hajduk bile širom otvorene. Lijepo je bilo gledati toliko pozitivne energije koja je stizala s juga, a lijepa je bila i pomisao da jednu člansku iskaznicu stogodišnjeg kluba među nekoliko uspomena na oca imam i ja.
>> Arhiva
