Prvenstveno, novi je predsjednik napravio iznimnu ljudsku gestu jer svaki zločin, bez obzira s koje strane dolazi, zaslužuje snažnu osudu. Čuli smo to nebrojeno puta. Žrtva nema nacionalnost, i u ovom slučaju nijedna žrtva nije imala mogućnost dočekati 'bolju budućnost' Daytonskoga sporazuma sa svim dobrim i lošim stranama.
Svakako prigodom razlučivanja i osuđivanja svatko najprije treba poći od sebe, u protivnom životni korak (p)ostaje nam malen i beznačajan. Ipak, ostaje činjenica da je na 'ničijoj zemlji' Bosne i Hercegovine samo jedna strana smogla snage za ispriku. Ispriku za politiku podjele, ispriku za žrtve, ispriku za 'ležanje na minama'... 'Filozofija pomirenja', kako je neki nazivaju – daleko je od tog plemenitog čina.
Jer, kao da u vlastitoj državi ne vrijede pravila koja volimo prenositi s one strane Dizdarove 'modre rijeke'. Naime, neizbježno je po tisućiti put zapitati se: Tko će i kada učiniti isti korak prema hrvatskim žrtvama, onima koje su bile napadnute radi tamo nekih velikih ciljeva stvaranja Velike Srbije, a koji datiraju još od Načertanija, Nikole Pašića i davnih prošlih stoljeća, a nastavile su se i u novijima na čelu sa Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem i ostalim 'ratnim poetama'...
Gdje je bila 'filozofija pomirenja' od 1991. do 1997. godine kada je Hrvatskom bjesnio nametnuti rat. Čitave obitelji stradale su u vlastitoj zemlji naočigled Europe. 'Europe, you can stop the war...', sjećamo se svi vapaja kojeg mnogi nisu čuli. A danas isti moćnici jednakom snagom otvaraju i zatvaraju hrvatska poglavlja za pristup zajednici europskih naroda.
Vukovar, Škabrnja, Zadar, Šibenik.. također ZASLUŽUJU ISPRIKU. A svjesni smo da se ona možda i neće dogoditi. Srpskoga predsjednika Borisa Tadića, primjerice, još nedavno smo vidjeli na istarskom suncu. Sve u službi dobrosusjedskih odnosa. Opatija bajna tako je privukla prvoga ovosezonskog srpskog turista, kako se i sam našalio pred televizijskim kamerama.
Ne bi li bilo primjerenije da je umjesto 'prvog turista' predsjednik Tadić postao prvim političarem koji će se pokloniti svim ubijenim i mučenim Hrvatima. Ovako, čini se, pišu se doista neki novi povijesni retci, pa ne čudi što sve više u očima onih koji balkansku rutu promatraju sa strane postajemo agresor. Da, baš tako – agresor. Podsjećam da je i bivši hrvatski predsjednik Mesić u centru Beograda u ime hrvatskog naroda uputio ispriku.
Želim da isprika bude i obrnuta. Želim da dođe od strane onih koji su željeli osvojiti hrvatski teritorij. Želim to u ime svih poginulih i ubijenih Hrvata.
Na kraju krajeva, ako se vratimo samo malo unatrag, Drugi svjetski rat i danas se spominje. Hitlerova zlodjela nikada neće biti zaboravljena, niti će se to dopustiti. Njemačka i danas plaća cijenu jednog bolesnog uma. I svih koji su ga slijedili. Takvi umovi i u našoj su blizini bili gospodari života i smrti. Nažalost, bez ikakve naplate. Štoviše, dopušta im se (što posthumno, što u bijegu, što na sudu, što u istomišljenicima) da budu i kreatori budućnosti.
>> Kapetan Dragan više ne 'komanduje'
>> Glasnogovornik – hit zanimanje
>> Dijete – nemoguća misija
>> Vraćaju nam naš novac, a žele optimizam
