Trećeg dana u siječnju ove godine posao ga je odveo u Šangaj, najveći kineski grad. Nekoliko tjedana kasnije zemljom se počeo širiti koronavirus, a Šangaj je jedan od gradova koji su otad ''zatvoreni'' i u karanteni.
Za DNEVNIK.hr ispričao je kako izgleda život u gradu u kojem je 27 milijuna stanovnika tjednima u karanteni. Kaže da je čudno biti u ''ovakvom Šangaju'' – tihom i mirnom, a opisao je i probleme s kojima su se stanovnici susreli već u prvim danima izolacije grada jer više nigdje nije bilo moguće kupiti zaštitne maske. Govori i da ljudi iz domova izlaze samo onda kada je to nužno, a uspješnosti karantene pridonosi visoki stupanj kontrole i disciplinirano stanovništvo.
Pročitajte i ovo
Zataškavanje istine?
Novinari u Kini počeli nestajati nakon objave snimki iz žarišta epidemije: ''Neki pacijenti su bili vani, imali su obješenu infuziju za stablo''
Pročitajte i ovo
pravila ponašanja
Koronavirus: Što je kućna izolacija, kako se ponašati, što trebate, a što nikako ne smijete činiti
Ispovijest Hrvata iz Šangaja pročitajte u nastavku.
Kakva je trenutačno situacija na ulicama Šangaja?
Čudno je biti u ovakvom Šangaju: tiho i mirno, kao da nisam u Kini. Ujutro me budi cvrkut ptica iz obližnjeg parka, koji je zatvoren kao i sve ostale javne površine jer bi se inače ljudi, uglavnom umirovljenici, po običaju okupljali pročavrljati, zaigrati mahjong, trenirati tai-chi ili qi-gong.
Inače vrlo prometne ulice gotovo su prazne već treći tjedan. Metro je otvoren, ali pročitao sam negdje da je broj putnika opao za 80 posto. Dućani i uredi su otvoreni, ali uvedeno je obvezno mjerenje temperature na ulazu, kao i na ulazima u sve prostore gdje je više ljudi, uredima i dvorištima stambenih zgrada koje su ovdje uglavnom ograđene i imaju portire, pa je to lakše provesti nego tamo gdje je otvoren ulaz s ulice.
Mjerenje je daljinskim, infracrvenim mjeračima, a na strateškim točkama prolaza velikog broja ljudi postavljeni su i mjerači koji mjere preko većeg prostora. Oni signaliziraju osoblju ako se u vidokrugu nađe netko s povišenom temperaturom. Takvoj osobi vjerojatno slijedi informativni razgovor s osobljem i osiguranjem koje je uvijek u blizini. Ovdje je na svakom većem raskrižju prisutna policija, koja je uvijek i više nego spremna reagirati.
Nošenje maske obvezno je. Vezano za to imali smo problem. Naime, prvi tjedan nismo mogli kupiti masku nigdje u okolici, vjerojatno su ljudi radili zalihe. Na sreću, na poslu su organizirali opskrbu i kod portira sam dobio dvije maske po osobi jer sam ovdje s obitelji. Čak ni uz najbolju volju nije lako organizirati masku za svakoga u tako mnogoljudnoj zemlji! Neću ni pomisliti koliko je materijala i radnih sati potrebno za to.
Osjeti li se strah među građanima?
S obzirom na to da su praznici nakon kineske nove godine produženi, već treći tjedan srećem zanemariv broj ljudi, uglavnom čistačice i portire, ljude u dućanu, dostavljače na (električnim) motociklima... Svi nose maske, ali ovdje to nije neuobičajeno čak i u normalna vremena. Svi su mirni, ne vidim da su prestrašeni. Nisam u ova tri tjedna vidio nikakav znak panike ili nervoze.
Privremeno živimo u hostelu koji je u zatvorenom krugu instituta te izlazimo samo kad je nužno do ne tako dalekog dućana. Ili, za lijepa vremena, prošećemo se ulicama obližnje francuske koncesije.
Pridržavaju li se stanovnici uputa?
Kinezi su imali uvertiru u ovakve situacije 2003. godine prilikom panike zbog epidemije SARS-a, izazvane sličnim virusom kao što je ovaj. Tada je pokretljivost stanovništva, unutar i izvan Kine, bila mnogo manja, ali i sistem je bio manje efektivan.
Ovaj je put reakcija bila brza i drastična, izolacija cijelog grada kao što je Wuhan nemoguća je misija, ali oni su ju, zasada uglavnom uspješno, proveli. Naravno, to je moguće samo zbog visokog stupnja kontrole nad stanovništvom i metoda discipliniranja.
Većina je kompanija i novijih stambenih zgrada unutar ograđenog prostora sa stražarima na ulazima i videokamerama, električnom žicom i sličnim. To, uz mnoštvo policije i sigurnosnog osoblja raznih vrsta, omogućuje visok stupanj kontrole.
Dobra posljedica ovog virusa morala bi biti ubrzana i efikasnija akcija vlasti o uspostavi kontrole nad tržištem divljači i mesa općenito. Naime, danas s takvim protokom stanovništva, lokalnim i globalnim, postaje nedopustiva aljkavost i civilizacijska zaostalost koju su pokazali u tom pogledu.
Ne možete uz takav broj ljudi dopustiti da vam se na tržnici normalno prodaje nešto što je došlo direktno iz jame sa šišmišima, koji su glavni i poznati nosači ovakvih virusa. S obzirom na rizik i ogromne troškove te aljkavosti, ne sumnjam da će Kinezi djelovati klinički efikasno i odstraniti problem u idućoj petoljetki. Očito do sada nisu bili dovoljno ozbiljni.
''Naravno da me je strah''
Naravno da me je strah, posebno zato što sam ovdje s obitelji. Putovao sam za vrijeme panike oko MERS-a 2012. godine iz Azije u Europu i natrag, i sjećam se mjera sličnih ovima danas na aerodromima i po nekim destinacijama, stoga mi postupci koje vidim nisu novi. Nema druge nego se držati podalje od grupa ljudi kad god je moguće, minimalno se kretati gradom.
Maske su kozmetika, više korisne za zaštitu od zagađenja nego virusa. Jedina korisna metoda je često i temeljito pranje ruku pri ikakvom kontaktu s vanjskim svijetom kao u dućanu, dizalima i javnom prijevozu.
Koronavirus se prenosi slično kao prehlada i gripa, ali je vjerojatnost da naiđete na nekog nositelja mnogo manja, osim ako ste u Wuhanu. Dakle, nužan je visok stupanj opreza, posebno do porasta vanjskih temperatura. Naime, životnost virusa opada s porastom temperature. Otprilike, ako na 10 stupnjeva živi 10 minuta, na 20 stupnjeva preživi 3 do 5 minuta. Ove godine trebamo proljeće što brže. Bar neka korist od globalnog zatopljenja!