Pročitajte i ovo
Ne, nismo pokisli...to što su nam rekli zapravo je čast, a nju smo prema njihovom običaju zaslužili jer smo im donijeli kišu, a s njom i sreću. Rekli su da bi i nas trebala pratiti dok smo u Etiopiji (sreća, a ne kiša, barem se nadamo). Što je lijepo čuti...ipak se nalazimo u zemlji o kojoj ne znamo gotovo ništa i svaki znak sreće rado prihvaćamo.
Da mi je ovo prvi posjet Africi, vjerojatno bi bila zabrinuta. Ali, lekcije koje sam naučila u Tanzaniji prije dvije godine sada su mi od velike pomoći. Zato sam u Etiopiju došla svjesna da oko sebe moram gledati drugačijim očima – zaboraviti sve što znam o načinu na koji mi živimo. Jer ulice bez bose djece, betonske umjesto zemljanih kuća ili 5 umjesto dvije različite suknje u ormaru ne znači da su naši životi bolji. Niti jednostavniji. Oni su jednostavno – drugačiji.
U glavnom gradu situacija je vrlo dobra, daleko od one na koju pomislite na spomen Etiopije. U Addis Abebi se život odvija uz cestu – prodaju se banane, cipele, namještaj, remenje, pribor za čišćenje podova, lijekovi, plastične posude. Vjerojatno sve što im treba. Djeca su apsolutno prekrasna, a majke i sestre ih često nose na leđima. Vidjeli smo ih jako puno, naročito kod štandova sa suvenirima. Razlog je jednostavan – ovdje dolaze turisti koji im uvijek daju nešto novca. Od jednog dječaka kupila sam štapiće za žvakanje - prirodne četkice za zube koje prodaju po tri kune. Neki zarađuju čisteći cipele, a neki jednostavno prave društvo svojim majkama ili sestrama dok mole turiste za novac. Vjerujem da vam je to teško zamisliti, ali nitko od njih nije u nama izazvao sažaljenje – jer nisu pothranjeni i izgledaju zdravi, ali i zbog simpatičnog i opuštenog načina s kojim su nam prilazili. A i njihov zarazni osmijeh ima veze s tim.
Osmijeh mi je nestao kad smo se vratili u kombi i krenuli dalje cestom. Pješaci nemaju nikakva prava. Nije problem u pješačkim prijelazima, Addis Abeba ih je puna. Ali dok po njoj prelaze cestu, vozači koji se približavaju nemaju namjeru stati kako bi pješaci prošli, već im trube, pa pješaci moraju odustati i čekati da promet stane. Vožnja je poprilično stresna, barem za sada – znakova baš i nema, semafori su tu, ali ne rade, a osnovno pravilo je – prednost ima najuporniji vozač! Zato me i čudi što još nisam vidjela oštećenja na automobilima...
Ali neću zbog pješaka pamtiti prvu dnevnu vožnju gradom, iako ću je vjerojatno svima ispričati kad se vratim u Hrvatsku, već zbog jednog radnika – dok smo prolazili pokraj premijerove palače, vidjeli smo čovjeka koji ima zadatak odrezati travu na travnjaku koji je toliko dugačak da smo se pokraj njega vozili vjerojatno 30-ak sekundi normalnom brzinom gradske vožnje. I nisam pogrešno napisala da je tom čovjeku zadatak odrezati travu jer njegov alat nije kosilica – već škare za biljke! Čuči s jednom nogom zgrčenom, drugom ispruženom i polako uklanja višak trave. Nismo ga fotografirali jer se fotoaparat ne smije usmjeriti prema palači: snimanje je strogo zabranjeno. I to nije samo upozorenje – dok smo se vozili pokraj američkog veleposlanstva, fotoaparat kolege snimatelja Dejana Tatomira bio je usmjeren prema zgradi veleposlanstva. Odmah nas je osiguranje zaustavilo, i nismo mogli dalje dok Dejan nije pokazao cijeli niz snimljenih fotografija, a pustili su nas tek kad se stražar uvjerio da nemamo niti jednu fotografiju veleposlanstva.
Nastavili smo do Entoto brda s kojeg se vidi panorama grada, a tu je i palača cara Menelika II, crkva sv. Marije i maleni, ali poviješću bogat muzej. Iako, ne bogat koliko bi mogao biti. Naime, velik broj predmeta od povijesne važnosti je, kažu nam vodiči, u muzejima u Italiji i Engleskoj, a tek manji dio tih predmeta je vraćen Etiopiji u posljednjih 50 godina. Blizu palače smo sreli Asede, staricu iz Sudana koja mi nije znala dati odgovor na pitanje koliko ima godina. To mi je vratilo uspomene na Masaje u Tanzaniji – na pitanje o starosti smo uvijek dobivali isti odgovor od mladih: 30 godina! Nakon niza istih odgovora postalo nam je sumnjivo, a onda smo doznali - oni uopće ne smatraju datum rođenja vrijednim pamćenja, pa najčešće i ne znaju koliko su stari!
OSTATAK TEKSTA I FOTOGRAFIJA POGLEDAJTE OVDJE I DOZNAJTE ZAŠTO SE PRVO SNIMANJE EKIPE PROVJERENOG NEOČEKIVANO ZAKOMPLICIRALO!
